Najzanimljiviji mi je Angel koji sam i prvog upoznao, onaj na Horvaćanskoj cesti, u zgradi u kojoj se vrata do vrata nabilo barem deset kafića, tipično hrvatski, reći će neki. Na stranu ono vječno pitanje – kako to da svi imaju posla, kako to da su uvijek puni (neki više, neki manje, jasno je, ali svejedno, svi rade), meni je u ovoj priči puno intrigantnije pitanje kako se u tom moru istaknuti, kako ne biti isti kao i svi ostali. Angel je u tome uspio i na tome mu svaka čast.

Cijene: uobičajena priča, bez prevelikih odstupanja. Kava s mlijekom je devet kuna, čaj je kunu više, a kola je trinaest. Decilitar vina je osam kuna, a toliko su i domaće žestice koje najčešće volim svesti pod jednu jedinu, pelinkovac. Osim vina koje inače toče, često imaju i ponudu finijih, katkad kvalitetnih, a katkad vrhunskih koja varira, pa ako vam je do čašice nečega posebnog, upitajte na šanku. Izbor piva je dobar, bogat. Od uobičajenih sumnjivaca kao što su Ožujsko (pola litre stoji 13), preko onih malo manje rasprostranjenih u koje ubrajam Vukovarsko (pola litre je 15), Velebitsko i Kasačko (oba 15 kuna 0,3) pa do razmjerno rijetkih biljaka kada govorimo o pivskoj ponudi zagrebačkih kafića tipa Kilkenny (0,3=25), Paulaner (0,3=7) ili Corona (0,3=20). Ponuda stranih alkoholnih pića je zapanjujuća, čitava jedna stranica u cjeniku. Ne bi imalo smisla nabrajati sve, ali recimo samo da tu možete popiti svašta, od raznih konjaka (Hennessy, Martell…) i viskija (Canadian Club, Jim Beam…) pa do egzotičnih napitaka ako je o domaćoj kavanskoj sceni riječ (Kahlua, Aperol, Cynar, Southern Comfort…), a to će vas zadovoljstvo stajati od 10 kuna naviše, ovisno o tome za što se odlučite.

Interijer: krasan i iznimno ugodan. Sav u svijetlom drvu, uređen s mnogo ukusa, stila i promišljenosti. Ne znam je li to trešnja, mogla bi biti, nisam baš stručnjak za drveće od kojega se radi namještaj, ali od istog su napravljeni i stolovi, i stolice, i šank, i gomila elemenata u kafiću, a to je drvo onako lijepo svjetlosmeđe boje s tek nijansom crvenkaste i vjerojatno je to jedan od razloga zašto je u Angelu uvijek tako ugodno, od tog se drvenog namještaja i prirodna i umjetna rasvjeta odbijaju odmjereno i elegantno, stvaraju ugođaj prisnosti i topline, sve djeluje oblo i slatko, kao Werthers original.
Na zidovima obojanim u neku kremastu nijansu vise zrcala i slike anđela, ali nema ih previše, ne pretjeruju, moment kiča vješto zaobiđen, čak djeluje kao da nikada i nije predstavljao prijetnju. I, naravno, anđeli koji vladaju ovim zidovima dosta su svjetovni, plavooki i dobro raspoloženi.
Šank i prostor oko njega djeluju u mojoj mašti kao upravljačka kabina nekog velikog ekskluzivnog jedrenjaka iz devetnaestog stoljeća. Ne, ne, nema kormila i sličnih suvenira, ali sve je veliko i praktično, zove na korištenje, a opet ima tu neku poetsku notu, istovremeno strašno čvrsto i snovito lelujavo.

Usluga: bolja od onoga na što ste navikli. Konobari su brzi i šarmantni, smiješe se i udovoljavaju vašim željama. Najupečatljivija je sitna i krhka konobarica koja tako spretno vršlja među tim stolovima da se može učiniti da lebdi i koja djeluje kao da ne može nositi ništa teže od igle i konca, pa se malo zaprepastite kada je vidite s punim pladnjem zidarskih piva kako bez većih poteškoća krstari od šanka do terase i nazad, tisuću puta.

Klijentela: možda mrvicu profinjenija od one iz okolnih kafića, a možda je to samo dojam uvjetovan interijerom. U blizini je studentski dom, pa su studenti neizostavni dio publike, a s obzirom na to da je vlasnik proslavljeni domaći vaterpolist (koji baš i ne voli medijsku pozornost, ne voli se slikati, trebalo mi je nekih stotinjak dolazaka da shvatim da vlasnik nije samo simpatični anonimus), tu se okupljaju i članovi vaterpolo teama Chuck Norris. Riječ je o, kako sami kažu, 'sportskom društvu za promicanje vaterpola i univerzalne pravde', a nastalo je prije globalne pomame za budalastim vicevima o teksaškom rendžeru, pa je ova vesela ekipica na neki način anticipirala trend, barem lokalno.

Kao što je već rečeno, ovaj kafić je okružen morem drugih, pa se za svoju klijentelu morao izboriti i to je uspio učiniti. Postoje ljudi kojima je svejedno gdje piju kavu i čime su okruženi i to je sasvim u redu, ali postoje i oni koji imaju određene kriterije, posebno tu mislim na estetske kriterije i oni su u Angelu pronašli mjesto koje će zadovoljiti njihov sofisticirani ukus ili, ako ga već neće zadovoljiti, barem im neće uvrijediti nijedno čulo, a to je već velika stvar.

Sanitarije: solidne, opremljene svime čime trebaju biti opremljene. S unutarnje strane vrata zalijepljeno je nekoliko desetaka (prvo sam mislio napisati 'stotinjak', ali bojim se da bi to bilo pretjerivanje, a ne volim pretjerivati, barem ne nenamjerno) pivskih podmetača s crtežima gostiju, raznoraznim pjesmicama i posvetama omiljenom kafiću. Šarmantno.

Posebna prednost: uvijek imaju novine, a osim novina, imaju i dosta časopisa, tjednika i mjesečnika i zadivljujuću kolekciju National Geographica. Tu su i neke knjige, dio njih tematski povezan s anđelima, knjiga viceva o Chucku Norrisu, sve u svemu mala, ali zanimljiva biblioteka. Ako ste od onih koji kavu ne mogu zamisliti bez nekakvog štiva, ovo je pravo mjesto za vas.

Posebni nedostatak: terasa nije neka prevelika sreća budući da se nalazi na ulici kojom prolaze automobili. Dobro, nije to baš cesta, više parkiralište, ali jako prometno parkiralište. Ogradili su je i izolirali koliko se moglo, prenijeli i malo ugođaja iznutra, ali protiv geografskih datosti se teško boriti. Kao i protiv svakih drugih datosti, uostalom.

Napomena: nekoć su na šanku imali šibice s logotipom, adresom i telefonom kafića, one s kakvima u starim detektivskim filmovima uvijek započinje istraga. Zgodan detalj. Ne znam imaju li ih još, dugo nisam prilazio šanku, ali ne bi me iznenadilo da su i dalje tu, bojazan da nećete imati s čime pripaliti cigaretu na ovom je mjestu posve izlišna.

Summa summarum: Angel je još jedan od onih kafića koji svoje čari najbolje pokazuju zimi. Terasa je isto uvijek krcata, ali terasa je terasa, a identitet dolazi iznutra. No, ovo je proljeće kišovito, vjetrovito i povremeno hladnjikavo, pa taj sjajan prostor ima priliku živjeti i koji mjesec dulje nego što je to inače slučaj. To je možda i jedini razlog zašto ove ćudljive i nevesele meteorološke okolnosti nisu baš potpuna katastrofa. Devet od deset, čisto kao prazan list bijelog papira. U drugo doba godine idu i do maksimuma, bez problema.