Strip

Priča iz Hrvatske ili kako smo ugasili hrvatski Angoulême

Objavljeno: 13.06.2012 12:08 / Saša Čobanov

Foto: Ostale fotografije SČ / SČ

Nakon sedam godina, Mafest, najznačajniji strip festival u regiji i zasigurno jedan od najvažnijih kulturnih festivala u Hrvatskoj, otplesao je svoj posljednji valcer. Šteta? Ogromna. Čudno? I ne baš

Jest lijepa ova naša Hrvatska. Bogme je. Nema ljepše. Stvarno, ako sjednete u auto i laganim se gasom se sa sjevera zaputite prema jugu, nećete moći ne primijetiti sve te prirodne divote koje imamo. I nećete moći ne uživati, pa da ste ne znam kako imuni na prirodu i sve njezine adute. Imamo sve. Od pitomih i ravnih nizina, preko bujnih šuma i gordih planina, do mora.

I to najljepšeg mora i bolno fascinantnih otoka. Imamo sve to, a mali smo, minijaturni. Tolika koncentracija ljepote natrpana u kvadraturu jednog Londona ili Pariza. Da živimo u nekom paralelnom svemiru i u idealnom svijetu, po svemu sudeći, trebali bismo biti Monte Carlo ili Švicarska. Ma što, mi bismo za Švicarce trebali biti Švicarska.

Ali, eto, ne živimo ni u kakvim hologramima iz mašte, već smo tu gdje jesmo - u najljepšoj zemlji na svijetu napučenoj najvećim glupanima na svijetu. Naprosto je nevjerojatno u kojoj smo mjeri mi Hrvati majstori za razjebavanje svega što imalo valja. Istina, talentirani smo mi u puno toga – sportaši su nam svjetski fenomen, umjetnici koji otiđu u bijeli svijet trbuhom za kruhom nakon nekog vremena zarade i za kolače, a i armija znanstvenika u crveno-bijelim kockicama, čim ode u pečalbu, itekako konja za utrku ima. Vidljivo je da u svim domenama djelatnosti imamo svoje Messije, Ronalde,  Federere, Bryante, ali što nam sve to vrijedi kad nasuprot tome postoji neusporedivo više Mamića, Keruma, Bandića…

A njih je više, puno više, oni igraju prljavo i imaju pomoć potkupljenih sudaca. I kako to biva, bez obzira na talent prvonavedenih, pobjeđuju ovi drugi - oni koji sve što valja u ovoj zemlji stavljaju pod budno oko inkvizicije i tu našu, je l', Lijepu Našu vraćaju u blato mračnog srednjeg vijeka. Evo, primjerice, Danko Radić i fukara koju je okupio oko sebe je korak po korak, u ovih petnaestak godinu uspjela košarku, naš najveći ponos, nešto po čemu smo bili prepoznatljivi u cijelom svijetu, dovesti u Devlićevu postatomsku eru.

Nekada smo igrali šegu s Amerikancima i Rusima, iživljavali se nad Talijanima i Španjolcima, a sad, a sad... Ah. I nogomet. Sad kad ova zadnja generacija ode u mirovinu, a kako je pomalo i presušio bazen gastarbajtera (čija djeca logikom zdravog razuma radije odabiru nastupati za zemlje u kojima su rođena i koje im daju optimalne uvjete za uspješan razvoj karijere), nogomet će na čelu sa Zdravkom Mamićem i 'brandom' Davorom Šukerom polako otići u vražju mater.

Što smo igrali, igrali smo. Gotov je kurvin pir. Nekada smo u brodogradnji bili svjetska sila, a danas se škverovi gase, ljudi su na ulicama, a smiješni sindikati… Joj, bilo bi bolje da ne počnem o njima. Otkad znam za sebe, pumpali su nas floskulama o Slavoniji kao žitnici Hrvatske, a danas luk uvozimo iz Nizozemske, a rajčicu iz Španjolske. Zemlja smo na moru, a više ribe godišnje pojedu Mađari nego mi. Lignje uvozimo iz Patagonije, škampe iz Kine, a tunu iz Japana. Jadran kamen koji je izvozio desetljećima kamen po čitavom svijetu iz nekog razloga je dan u ruke profesionalnom Hrvatu Bruni Orešaru i, eto, ovaj ga uništi i lijepo odluči ugasiti.

Organizirali smo SP u rukometu i za nekoliko milijardi eura sagradili nekoliko velebnih dvorana koje godinama zjape prazne, a koje ćemo i mi i naši praunuci morati skupo otplaćivati. Kad malo bolje razmislim, mi Hrvati, kroz svoju povijest nikada ništa nismo ni napravili za sebe, a što bi ostalo kao trajna vrijednost. Arhitekturu, umjetnost, prometnice, sve i sva, sagradili su nam Rimljani, Ugari, Austrijanci, Mlečani, Talijani. Valjda bi i Vizigoti da nisu upali u Rim, nego recimo u Split ili Zagreb više konstruktivnog napravili nego mi sami. Istina, zapalili bi oni nešto, porušili, silovali, pobili, al' eto, kad bi se umorili od svega toga destruktivnog, siguran sam da bi i oni nešto, makar iz dosade stvorili, ono, kad su već tu. Svi, samo ne mi. Mi smo majstori za uništavanje.

I tako dolazimo do Mafesta, veličanstvenog festivala stripa koji se punih sedam godina održavao u Makarskoj, a čije je ovogodišnje izdanje bilo na žalost posljednje. Mafest, autohtoni makarski brand koji je tijekom svoga postojanja privukao u grad više tisuća ljudi, imao ukupno 48 specijalnih gostiju (i to ne bilo kakvih gostiju, nego ljude koji svojim djelovanjem predstavljaju strip sam), 38 plakata s motivima Makarske, 84 tribine, 44 izložbe, 64 crtanja i potpisivanja na kojima je sudjelovalo više od 100 autora s četiri kontinenta, 34 radionice sa djecom, 23 koncerta, sedam humanitarnih akcija…

OK, možda sam ja subjektivan, možda smatram strip nečim puno većim od puke zabave za tinejdžere, ali neshvatljivo mi je da ljudi koju odlučuju o našim životima, ministarstva, gradski oci, ma bilo tko, nije našao bitnim prepoznati Mafest kao nešto što je krucijalno i bitno, kako za samu Makarsku, tako i za Hrvatsku u cjelini.

Jesmo li mi stripofili zaista toliko zabrazdili u svim tim čarobnim pričama iz tih knjiga šarenih korica koje gutamo s tolikim apetitom, pa zaista ne shvaćamo da većinu strip zaista ne zanima? Da im nije bitna ta urbana kultura koja se proteže unutar Mafesta? Koncerti? Tribine? Izložbe? Predavanja? Radionice? Ma, radionice za djecu pobogu? Cijeni li se činjenica da u punih sedam godina Mafestova postojanja nije bilo u pozadini nijednog profesionalca, nijedne plaćene osobe, to jest onih koji bi živjeli od toga? Očito ne. I ništa čudno.

Zašto bi, pobogu, uopće itko uložio ikakav trud, pomogao ovaj festival minimalnom, ali zaista minimalnom financijskom injekcijom kad, za Boga miloga, nema nikakve osobne koristi od toga, nije li tako? Silan trud i entuzijazam pojedinaca koji su ovu ideju pokrenuli i sedam godina je održavali na izuzetno viskom nivou, očito nije bio dovoljan da ga indiferentnost naše svakodnevnice (politike) ne uništi. Da je Mafest uopće i opstao svih tih godina, zapravo je začuđujuća činjenica, a izreka da sve što je dobro, kratko traje, kod nas je postala obrazac ponašanja i stil života s kojim se svi mi nažalost sliježući nejakim ramenima i napuknutim kičmama mirimo na dnevnim bazama u svim segmentima života.

Punih sedam godina je Darijo Antunović, direktor i glavni organizator Mafesta, s nekolicinom strip zanesenjaka poput Don Qouijotea jurio je na vjetrenjače, no ove godine je zaključio da ni on više nema snage i da je vrijeme, kako je on to slikovito rekao, za ‘parat kota’. U razgovoru s Antunovićem osjetili smo razočaranje, ne bijes, nego baš suho, oporo razočaranje. I to ne, što bi mnogi odmah pomislili, činjenicom da Mafest nije dobio ne znam koliko tisuća kuna, eura, nečega, nego isključivo uzimanjem stvari zdravi za gotovo i nebrigom za sve one koji su preko Mafesta dizali rejting grada Makarske, a isključivo svojim nesebičnim volontiranjem, moljakanjem, žrtvovanjem kako obitelji, prijatelja, hobija, sna, pa na koncu i zdravlja.

Ove godine je Mafest dobio od Grada Makarske 45 tisuća kuna, a jednak iznos i od Ministarstva kulture (manje nego CRŠ?!?!). Mnogo? Malo? Hm, ako uzmemo da su samo ovogodišnji troškovi za prijevoz, smještaj i hranu gostiju oko 170 tisuća kuna, onda zaključite sami. Kad uzmemo u obzir da u Hrvatskoj trenutno egzistira oko 40 tisuća udruga (a velika većina njih egzistira parazitski na grbači državnog ili gradskog proračuna), a u gradu Zagrebu se gotovo svaki tjedan održava neki festival (koje itekako sponzoriraju ove ili one upravljačke strukture, a nisu ni do koljena važnosti ili vrijednosti Mafesta), jasno je da iznos koji je dodijeljen Mafestu sramotan. I tako zapravo dolazimo do činjenice da za strip u ovoj državi nije nikoga briga. A zašto bi i bilo? Strip je gotovo getoiziran, gurnut na rubove i margine treće smjene, a od njega ionako koristi i profita nema. A to što društvo koje isključivo jurca za profitom osiromašuje, očita je stvar. I čemu čuđenje?

U redu, promijenila se vlast (barem ona na državnom nivou), otišli su oni sa genima kamenim. Došli su neki drugi, kao, urbani, mladi, širokih vidikovaca i otvorenih srca. Na kraju krajeva, i Predsjednik nam je umjetnik, vlasnik nekoliko Porina (usput rečeno, predsjednik Josipović ove je godine posjetom uveličao Mafest). Nejasno mi je kako bar ti, novi, ne kuže da je sve ono što se događa na Mafestu, a to još u samom zenitu turističke sezone, neprocjenjivo. Ili bi možda oni i pomogli, ali eto, lokalne vlasti se boje nereda i sukoba po makarskim ulicama između podivljalih hordi bonelijevaca i maskiranih marvelovaca - pa da se kao u Splitu moraju dovlačiti specijalci iz Lučkog da bi štitili bespomoćan makarski živalj od pomahnitalih stripaša. Ma tko bi sve to mogao platiti?

Da, bolje je sve to jednostavno ukinuti. Ionako stripaši troše manje od Čeha i Bosanaca, smetaju nekolicini njemačkih penzionera slučajno zalutalih krajem svibnja u Makarsku, a rizik je velik.

Ništa, bilo kako bilo, ovogodišnji Mafest bio je posljednji, labuđi pjev, Antunovićev 'Abbey Road' i bio je prekrasan. Meni zasigurno jer mi je ovo bio prvi put da sam na Mafestu, no iz razgovora s nekolicinom gostiju i posjetitelja, svi su jednoglasni da je ovogodišnji Mafest bio dosad najbolji. Najorganiziraniji, najsadržajniji i najemotivniji – kao da se u zraku moglo osjetiti da je došao kraj.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu