Strip

Četrdeset godina Alana Forda u Hrvatskoj

Objavljeno: 20.06.2012 09:05 / Saša Čobanov

Foto: Ostale fotografije af / sc

Prije točno četrdeset godina, tri godine nakon talijanske premijere, u Jugoslaviju je došao Alan Ford. Došao, ostao i sve promijenio

Bolje živjeti sto godina kao milijunaš, nego sedam dana u bijedi.

Godina je 1972. Turbulentna godina u kojoj se odigralo zaista mnogo jako bitnih događaja. Te godine su britanski padobranci u četvrti Bogside u sjevernoirskom gradu Londonderryju ubili 13 prosvjednika i ranili više desetaka – taj dan je povijest zabilježila kao Krvavu nedjelju. Iste te godine u nekoliko policijskih racija pohvatani su vodeći članovi zapadnonjemačke ljevičarske organizacije Baader-Meinhof nakon niza bombaških napada u više njemačkih gradova u kojima je poginulo više desetaka ljudi.

Na završnom turniru Europskog nogometnog prvenstva u Belgiji Zapadna Njemačka osvaja svoj prvi naslov prvaka Europe. David Bowie promovira svoj album 'The Rise And Fall Of Ziggy Stardust & Spiders Of Mars' te uz njega svoju novu osobnost, a The Rolling Stones izdaju dvostruki i, po mnogima svoj najbolji album 'Exile on Main Street'. Richard Nixon postaje prvi američki predsjednik koji posjećuje Sovjetski Savez te s Leonidom Brežnjevom potpisuje pakt o smanjivanju opasnosti od rata. Na Olimpijskim igrama u Münchenu Jugoslavija osvaja svoje prvo rukometno zlato, plivač Mark Spitz osvaja sedam zlatnih medalja pritom porušivši sedam svjetskih rekorda, a palestinska teroristička organizacija Crni rujan upada u olimpijsko selo te otima pa ubija jedanaest izraelskih sportaša. Jugoplastika u Tel-Avivu igra svoj prvi finale Kupa europskih prvaka u košarci, a Partizan iz Bjelovara postaje prvi klub sa prostora bivše države koji se okitio naslovom prvaka Europe. Francis Ford Coppola snima možda najveći film u povijesti ‘Kum’, a Marlon Brando za ulogu Vita Corleonea dobiva Oscara.

Da, zanimljiva je bila ta 1972., jako zanimljiva i jako bitna. Puna događaja, puna uspjeha, puna tragedija. Ipak, jedan događaj iz te godine možda je za budućnost ljudi koji su tada živjeli ili koji će tek živjeti na prostorima bivše nam države puno važniji nego svi ovi prethodno nabrojani. Prije točno 40 godina, na kioscima u bivšoj Jugoslaviji izašla je prva epizoda talijanskog stripa Alan Ford. Izašla i otišla u legendu.

Taj strip, djelo scenarista Lucianija Secchija (poznatiji pod pseudonimom Bunker) i crtača Roberta Raviole (poznatiji pod pseudonimom Magnus) možda i nije toliko promijenio samu povijest stripa koliko je utjecao na živote milijuna obožavatelja u čitavoj Jugoslaviji. Čini mi se da su baš Alan Ford i svi ti šašavi članovi Grupe TNT bili upravo oni kojima su u kolektivnoj svijesti publike pripadala, i još pripadaju, neka opća, najposebnija mjesta, vezana ne samo za medij stripa nego i uz život na ovim prostorima općenito. Gotovo pa je nevjerojatna i neobjašnjiva popularnost koju je Alan Ford imao na prostoru bivše Jugoslavije.

Puno veću nego i u samoj Italiji. Premda su Alana Forda Secchi i Raviola zamislili kao kritiku američkog konzumerističkog mentaliteta (oni ismijavaju i kapitalizam i rasizam i brojne druge osobine američkog društva, ali i totalitarizam zemlja s istočne strane Željezne zavjese), u Jugoslaviji je on naišao na sasvim drukčije čitanje. Ono što se do tada rogoborilo ispod glasa u sigurnosti vlastita doma, sva ta sitna negodovanja i besmislice koje su nastajale u sukobi između stvarnosti i vladajuće mitologije, odjednom su izašli pred lica čitatelja u obliku stripa. Stranice Alana Forda su možda više od bilo čega drugoga u Jugoslaviji prikazale sav sjaj i bijedu državnog uređenja u kojemu je sve, barem na papiru, funkcioniralo dok je u stvarnosti pucalo po svim šavovima.

U fikcionalnim likovima i situacijama ovoga stripa prepoznavala se domaća stvarnost, i to ona koja se nije smjela komentirati. Barem ne domaćim autorima. Na nekom sam forumu nedavno naletio na genijalnu dijagnozu koja objašnjava uspjeh Alana Forda na našem tržištu: 'Pravi razlog što je jedino u Jugi taj strip bio popularan je to što je Jugoslavija zapravo bila ta 'nesvrstana' cvjećarnica koja je sa zavišću gledala kako bogati oko nje jedu (Italija, Austrija) i nije nam se bilo teško identificirati s Alan Fordom, mladim likom koje je doselio u veliki grad iz provincije kao i prosječni Jugoslaven sedamdesetih.

Nije teško vidjeti da Broj 1 neopisivo sliči na maršala (glumeći brigu za svoju cvjećarnicu pobere sav novac za sebe osobno), da je Debeli šef tipičan nesposobni i lijeni birokrat - slika i prilika debelog socijalističkog nesposobnog direktora, da je Grunf stari nacist - vjeran i glup kao pas, da je Jeremija pravi Hrvat koji stalno jamra i kuka, a nije mu ništa, da je neurotični i pohlepni Bob Rock isto vrlo blizak našem mentalitetu, a da je sir Oliver slika i prilika osiromašene stare građanske austrougarske klase koja je bačena na prosjački štap i morala se snalaziti na ovaj ili onaj način, ali je imala 'edge' i neki šlif koji ju je odvajao od seljaka sabranih kojekuda. Ukratko, grupa TNT je bila slika i prilika socijalističke Jugoslavije.'

Državni cenzori su i ovaj strip nemilice rezali, no, na sreću, iz pogrešnih razloga. Brižni dušobrižnici i đavolji birokrati izbacivali bi kadrove u kojima bi se veličao nacizam (primjerice, svastika na ruci profesora Kreuztera bila bi izbrisana), a ostavljani su oni za koje se smatralo da se izruguju sa stilom života Zapadne kulture. Zahvaljujući ovom previdu cenzora, brojne su generacije kroz Alan Ford počele strip gledati drugim očima i u njemu počele prepoznavati brojne druge mogućnosti. Strip je kao oštra satira vladajućeg poretka postao moguć. I nije pretjerano ustvrditi kako je baš ovaj strip odgovoran za rađanje kritičke svijesti kod mladih naraštaja.

Također, jedan od razloga fenomenu Alana Forda u Jugoslaviji je fantastičan, sad već legendarni prijevod Nenada Brixyja, koji je talijanski maestralno preveo na hrvatski, ne obazirući se na klasičan hrvatsko-srpski standard. Brixyjev prijevod je bio toliko genijalan da nećemo pretjerati kad kažemo da je za popularnost Alana Forda u Jugoslaviji on sam jednako važan kao i Magnus i Bunker. Ni više ni manje. Brixy nije samo prevodio Bunkerov tekst, on ga je i prerađivao, prilagođavao, gotovo pa i sam pisao. Neke njegove verbalne dosjetke postale su dio svakodnevnog govora, a neke poštapalice iz Alana Forda postale su stvari opće kulture.

Legenda kaže kako su prilikom izdavanja beogradskog izdanja Alana Forda (nakon raspada Jugoslavije) njegovi poklonici organizirali demonstracije zbog zadiranja u Brixyjev prijevod i prilagođavanja Alana Forda srpskom standardnom jeziku.

Već od prve epizode nazvane jednostavno 'Grupa TNT', čitatelju je bilo jasno da se sada susreće s nečim potpuno novim i drukčijim. Svijet u koji nas uvode Magnus i Bunker je svijet tajanstvenih tajnih agenata, misterioznih ljepotica s figom u džepu i bogataša obuzetih dosadom dok jedu barem kamenice i piju barem Dom Perignon. Slično kao i u romanima Iana Fleminga. Već viđeno? Nikako. Ovdje je špijunska avantura izgubila borbenost, a zločinačka intriga rastapa se u komediji i groteski.

Likovi u Alanu Fordu nisu jednostavni, jednodimenzionalni, označenim žigom herojstva ili sramote, oni su nijansirani, puni sitnih trzaja, jadnici uhvaćeni u koštac s problemima koje ih nadilaze. U Bunkerovom scenariju vidimo potpunu degradaciju žanra. Primjerice, naoružanje i oprema tajnih agenata uvelike je tradicionalno: pištolji s prigušivačima, sprave za mučenje, letjelice, itd. Ali pogledajte pažljivo o kakvim se oruđima ovdje radi: pištolji su istrošene mišolovke iz piratskog rata, prigušivači su limenke, sprave za mučenje su same ruke mučitelja koji će savijati ekstremitete žrtve, a letjelice funkcioniraju po principu kvalitetnog zaleta i sreće.

Na kraju svoje prve avanture Alan Ford dobije pohvalu od nadređenog mu zato što nije ni na koga pucao. On pomisli da je to znak plemenitosti, da mu je šef krasan čovjek koji ne želi bespotrebne žrtve. Ali tada šef objašnjava Alanu da je krivo pomislio: ne treba pucati jer zrna previše koštaju, a ubijanje bodežom je ne samo dozvoljeno, nego i preporučeno. Jednostavno briljantno.

Crtač Magnus dolazi iz stripa strave, no ovaj put je odabrao srednji smjer, jer iako je zadržao određene tipične stilske elemente tog žanra, ispunio ih je ironično huljskom i perverznom atmosferom koja ih uzdiže i ponovno stvara iz korijena. Pogledajte samo najjezovitije i najsmiljenije vinjete: u svakoj je od njh potajni, podrugljivi podsmijeh, znak dogovora, mig oka. Ples pred našim očima se odvija čitavo vrijeme na takav način da junaci neprestano kao da mole da im oprostimo što nisu sposobni, što ne uspijevaju doseći herojski mit, narasti za par centimetara. A mi, naravno da im opraštamo. Jer oni su nas odgojili. I mi ih volimo.

Za uspomenu i dugo sjećanje: 'Grupa TNT', 'Operacija Frenkenstein', 'Daj, daj, daj', 'Ucviljeni diktator', 'Udar Munje' i još puno, puuuno toga.

Halo, Bing, kako brat? Pokrao dijete od šest mjeseci i dobio šest mjeseci? Ah, nikad se taj neće promijeniti.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu