POPFENOMENOLOGIJA

Koliko mislimo da glazba vrijedi

22.06.2012 u 08:29

Bionic
Reading

Dovoljno da bi valjalo izdvojiti nešto novca za nju? Pa, ovisi koga pitate

Emily White, stažistica američkog javnog radijskog servisa NPR, digla je ovog tjedna dosta prašine tekstom u kojem veli: 'Opsesivno slušam glazbu, idem na koncerte i DJ-iram na radiju. Moj svijet se vrti oko glazbe. U svom sam životu kupila samo 15 CD-a. A opet, u libraryju mog iTunesa je preko 11 tisuća pjesama. (...) Koliko god značajnu ulogu glazbenici i albumi igrali u mom životu, novac sam izdvajala samo za karte za koncerte i majice.'

Slijedi li barem nekakva ograda? Slijedi barem nekakva ograda: 'Međutim, nisam ilegalno skinula (većinu) tih pjesama. Neke sam, priznajem, skinula u petom razredu preko programa Kazaa. Neke potječu od moje obitelji. Razmijenila sam stotine CD-mikseva s prijateljima. Momak s kojim sam išla na maturalnu zabavu mi je jednom uzeo iPod i vratio ga sa 15 gigabajta Big Stara, Velvet Undergrounda i Yo La Tengo (vječna sam mu dužnica).'

Ključni dio teksta je kad kaže: 'Odrastajući, shvatila sam ozbiljnost utjecaja filesharinga na glazbenike koje volim. Ne mogu ih više podržavati samo koncertnim ulaznicama i majicama.' Da bi potom otvoreno priznala: 'No, iskreno, ne vjerujem da ćemo ja ili moji vršnjaci ikada plaćati za albume. Plaćat ćemo za udobnost pristupa glazbi.'

Ono na što pritom Emily cilja je, naravno, neki streaming-servis poput Spotifyja, 'katalog glazbe kompatibilan s mojim mobitelom i raznim kućnim uređajima': 'S tom novom univerzalnom bazom podataka, svatko bi imao praktičan pristup svemu što je ikad snimljeno, a tantijeme za izvođače bi bile distribuirane prema broju vrtnji (uz, nadam se, više novca za glazbenike nego po trenutnom modelu). Sve što želim je mogućnost da slušam ono što želim slušati, kad god želim i kako god želim. Je li to previše tražiti?'

Ah, gdje početi?

Krenimo, ajde, od kraja, i zamislimo glazbenika koji kaže: 'Sve što želim je mogućnost da sviram ono što želim svirati, kad god želim i kako god želim. Je li to previše tražiti?' Pa, za veeeeeeliku većinu glazbenika JEST: ono 'što' je ponajmanji problem, ali 'kad' i 'kako' su faktori koji ovise o tome koliko im je ta rabota isplativa. Ako nemaju novaca za studio ili opremu, teško mogu svirati ili snimati 'kako god žele'. Ako ne mogu živjeti od svoje glazbe, onda moraju naći neki drugi posao i ne mogu više ni svirati 'kad god žele'.

Njih nitko ne pita jesu li zadovoljni 'udobnošću pristupa' stvaranju svoje glazbe: na njima je samo da trpe i šute i prave glazbu, po koju god cijenu, kako god znaju i umiju... Ali zato slušatelji – e, oni trebaju dobiti kraljevski tretman, ne dao Bog da bi se itko usudio ugroziti komfor derišta iz ja-ja-ja-sve-sve-sve-ODMAH-ODMAH-ODMAH generacije.

Najzanimljiviji su mi momenti u tekstu u kojima Emily nesvjesno odaje koliko je lažna njezina tobožnja briga za dobrobit glazbenika. Na primjer:

- daje link na izvještaj jednog indie-folk benda o digitalnoj zaradi, s tragikomičnim iznosima od Spotifyja (0,003 eura po slušanju jedne pjesme, 2,94 eura ako im se cijeli album odsluša - STO puta!), da bi odmah potom dodala kako se... NADA da bi po nekom budućem modelu mogli više zarađivati. Ili, drugim riječima: 'Voljela bih ja da oni više zarađuju, ali jebiga, kako bude - bude, glavno da ja uvijek imam pristup svemu.'

- 'ne vjerujem da ćemo ja ili moji vršnjaci ikada plaćati za albume. Plaćat ćemo za udobnost pristupa glazbi' - pa, ako plaćanje za privilegiju slušanja nekog albuma ne doživljavaš kao 'plaćanje za album'... To isto nešto govori, ne?

- ilegalno skidanje glazbe je fuj-fuj, ali kad ti netko na iPod besplatno prebaci PETNAEST GIGA glazbe – to je onda okej, ha? Kao da je konačni skor išta drukčiji: skinuo ti torent s diskografijom benda ili ti ga netko prebacio na hard, u oba slučaja taj bend neće dobiti ama baš nikakvu naknadu za svoj rad i troškove (dok su, istovremeno, na dobitku i torrent-trackeri sa svojim Google Adsima, i proizvođači uređaja za skladištenje podataka, i ISP-jevi...

E, i nemojte mi samo spominjati kako su se isto nekad presnimavale ploče i kasete bez ikakve naknade izvođačima: jedno je kad moraš žicat po kvartu tko ima tu i tu ploču da ti snimi ili posudi, stvarno skroz drugo kad možeš za manje od sat vremena skinuti kompletnu diskografiju bilo kojeg jačeg benda, bilo kad i bilo gdje).

- znam da je htjela iskoristiti priliku da se javno zahvali čovjeku koji ju je upoznao s puno super muzike, ali nekako mi se isto čini znakovitim da je rekla da je dužnica tipu s kojim je išla na maturalnu – a ne bilo kojem od bendova iz 15 gigabajta muzike koju joj je snimio,

- kao što reče David Lowery u svom odgovoru: 'Sori, ali što je tako nepraktično u pristupu glazbe putem, recimo, iTunesa? (...) U konačnici, tri su 'nepraktična' koraka u pristupu svakom legalnom servisu: 1) pravljenje accounta i odabir načina plaćanja (jedan put), 2) utipkavanje šifre, 3) plaćanje za glazbu. Dakle, tvrdiš da ne želiš napraviti ta tri koraka. To ti je previše neudobno. I usudio bih se pretpostaviti da ti je najneudobniji korak... onaj pod 3).'

Sve u svemu...

U redu, kupovanje nosača zvukova će u skoroj budućnosti najvjerojatnije postati stvar prošlosti: skoro svi danas skidaju puno više muzike nego što je kupuju, ako je uopće i kupuju. Glas ljudi koji tako konzumiraju glazbu se u mainstream-medijima rijetko čuje i zato ovo iskreno svjedočanstvo Emily White i jest privuklo toliku pažnju.

Za mene je njezin tekst ipak, prije svega, samo još jedna potvrda da je – kad nastupaš iz pozicije kao što je njena (a i, brat bratu, skoro svih nas) – nemoguće pokušavati svojim postupcima pripisati nekakvu plemenitu dimenziju, a da pritom ne zvučiš kao obični - seronja.