Ivan nekad piše

Što čini podstanarski dom?

Objavljeno: 09.07.2012 06:21 / Ivan Dorotić

Foto: Ostale fotografije Shutterstock / shutterstock

Kad zagrizeš tridesetu i nemaš svoj stan, a prestaneš vjerovati u dobitak na lutriji, iznenadno nasljedstvo, a uzrujaš se od same pomisli na dizanje stambenog kredita i vezivanja omče od 30 godina, onda si u neki imaginarni lifestyle CV pod stambeno pitanje moraš upisati pojam 'podstanar'

Drage volje ili nevoljko, ali za mnoge (uključujući i mene) podstanarstvo je jedini smislen izbor.

Daleko od toga da ne bih volio imati svoj stan i naravno da sam s dvadeset nadobudno mislio da s trideset zasigurno hoću, ali iz godine u godinu, paralelno s divnom ekonomskom situacijom, sjajnim uvjetima za mlade profesionalce i ‘povoljne' prilike domaćih banaka, polako shvatiš da privremena podstanarska rješenja postaju konstanta pa ih prihvatiš kao neizbježnu realnost. I onda iskoristiš sve njihove prednosti.

Prošlog tjedna, usputno sa zagrebačkim vremenskim uvjetima idealnim za fizičke aktivnosti, (opet) sam se selio. Ona i ja, i naš drugi zajednički podstanarski stan. Prošli je imao potencijala, ali ne i entuzijazam vlasnice; uletjela nam je bolja prilika pa smo spakirali (previše) stvari i preselili.

I dok prolazi moja dvanaesta godina života u Zagrebu, naše novo ‘ljubavno gnijezdo' naglašene bjeline i zelenog poda postalo je moja jubilarna deseta adresa stanovanja u gradu Zagrebu. Da, 12 godina, 10 različitih stanova (ili soba). Okruglu brojku različitih lokacija nadopunjuju i privremena mjesečna 'crashanja' u ekstra sobama ili na kaučima prijatelja u periodima preseljenja iz stana u stan.

Bilo je tu svega - strogog centra, Jaruna i Novog Zagreba, studentskog doma, hrpe zabavnih i osebujnih te jedan psihički poremećeni cimer. Bilo je tu visokih stropova, donjogradskih blokova, nebodera, potkrovlja, velikih prozora, romantičnih balkona, legendarnih tuluma i jedan psihički poremećeni susjed.

Znam, toliki broj seljenja djeluje pretjeran i iscrpljujući, ali vrijedilo je. Svako novo preseljenje značilo je i nove kvartove, novi pogled s prozora, nove navike, novi put do faksa ili posla, nove ambijente, nove blagajnice u najbližem dućanu, nove face koje svakodnevno srećeš… Česte promjene uzrokovane čestim preseljenjem itekako dobro utječu na svakodnevni ritam, razbijaju monotoniju i rutinu, tjeraju te da upoznaješ grad i stvaraš si uzbudljiviju svakodnevicu. Suživoti s cimerima (koje nisi poznavao, jesi poznavao ili si mislio da ih poznaješ) te očvrsnu, nauče toleranciji i brojnim drugim za život (ne)bitnim stvarima…

Razmišljajući o svim tim godinama podstanarstva, seljenjima, lokacijama, stanovima i situacijama, prenoseći petnaestu turu u kutijama ili plavim Ikeinim vrećama gore i dolje do (naravno) zadnjeg kata bez lifta na svojoj novoj adresi, osim nimalo hladnog znoja na +34, oblila me i neka minimalna zabrinutost. Ne zbog činjenice da je ovo već deseti put da se selim (a siguran sam da nije i zadnji) već zbog pitanja koje mi je prijatelj za vrijeme seljenja postavio. ‘Što smatraš svojim domom?'

Sasvim jednostavno pitanje zahtijevalo bi i neki bazičan odgovor, no jednostavnost repliciranja otežava činjenica da valjda pojam 'dom' po defaultu uobičavamo vezivati za lokaciju. Ali što ako je ta lokacija promjenjiva?

Što ako si podstanar, gdje ti je onda dom?

Nostalgičnih iluzija nemam, iz rodnog Splita sam otišao prije više od dekade i za sada se ne namjeravam vratiti, pa bi bilo licemjerno nazivati ga domom. Osim toga, starci su sobu gdje smo sestra i ja odrasli davno preuredili, stvari i stvarčice iz djetinjstva završile su u ormarima, podrumu ili smeću, stoga tamošnje poimanje doma više vezujem za ljudski kontakt, za pojedine osobe i naše obiteljske glasne ručkove, negoli za neki moj kutak u roditeljskom stanu.

Mora li dom uopće biti lokacija, stan, grad? Može li biti prijenosan, apliciran na stvari, u osjećaje, uspomene i vlastite navike, koje po seljenju 'nosiš' sa sobom?

Naravno da si u svakom novom stanu stvoriš atmosferu koja odiše svim karakteristikama koje bi čovjek prvotno vezao za pojam doma, no konstantno znaš da je to vrlo privremeno i da će tvoj mali radni ili sanjivi kutak već sutra zamijeniti nečije tuđe plahte, fotografije i knjige.

Što je onda podstanarski dom?

Je li to fizičko okružje koje si na svakoj novoj adresi ponovno sagradimo i hrpa stvarčica koje nas prate na urbanom nomadskom putu i sve ono što jesmo, znamo i imamo, prilagođeno u neka nova četiri zida?

Dok pišem ovaj tekst, sjedim u kuhinji svog novog podstanarskog stana, koju sam do jučer doživljavao samo kao previše estetiziranu kuhinju prijateljice koja je sada na postdiplomskom u Njemačkoj. Danas je to naša kuhinja, s našim blenderom, našom velikom daskom za rezanje, našim začinima i biljkama, potrošnim i ne suviše vrijednim stvarima. Ali u njoj ćemo sutra našim prijateljima napraviti večeru. Ispunit će je mirisi, vika i smijanje za koje ćemo biti 'krivi' mi i nekoliko stvari što stanu u jednu kutiju. Kvalificira li se to da čini dom?

Onaj isti prijatelj kojeg je brinulo gdje mi je dom pitao me i znam li koliko sam love bacio u vjetar unajmljujući kao podstanar? Grubom računicom niskih, adekvatnih i preplaćenih stanarina proteklih dvanaest godina došao sam do iznosa proporcionalnog 15-ak kvadrata stana u nekom daljem zagrebačkom kvartu. To bi bila samo ova kuhinja, samo prostor, bez pločica, bez namještaja, elemenata i stvari u njemu. Bez blendera i daske za rezanje.

Ali 'mojih' deset drukčijih kuhinja, studentskih frižidera, (ne)funkcionalnih pećnica i bezbroj raznolikih puteva do centra i za prostore pomalo destruktivnih tuluma meni vrijede više. A kamata je bila nula posto.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu