IVAN NEKAD PIŠE

Zagreb: Grad biciklista ili grad krađe bicikala?

Objavljeno: 16.07.2012 09:04 / Ivan Dorotić

Foto: Ostale fotografije Shutterstock / Shutterstock

Da vam netko ukrade novčanik, fotoaparat, mobitel ili iPad, vjerojatno biste istog trenutka nazvali policiju. No, da se spustite u haustor zgrade ili se prošećete do obližnjeg trga i shvatite da nema bicikla koji ste lancem čvrsto zavezali za ogradu, metalni stalak za bicikle, prometni znak ili stablo, biste li onda, bez obzira na to koliko vaš bicikl vrijedio, odmah birali 192?

Postoji veliki broj ljudi koji ne bi. Iz jednostavnog razloga što se krađe bicikala u Zagrebu često percipiraju kao gotova stvar, put bez povratka.

Kao što jako puno ljudi bicikl ne shvaća kao ozbiljno prijevozno sredstvo, izgleda da ni javnost ni organi vlasti ne shvaćaju pretjerano ozbiljno konstantne krađe bicikala! Ono što ljuti i obeshrabruje jest i činjenica da se takve krađe ne doživljavaju jednako kao krađe nekog novčano jednako vrijednog predmeta. Zašto je to tako?

Da je Zagreb grad kojem topografske i klimatske okolnosti i gradske udaljenosti pružaju ogroman potencijal da bude 'grad bicikala', valjda bi svima već trebalo biti kristalno jasno. Borbe, prosvjedi i zalaganja 'biciklističkih aktivista' u posljednjih su se godinu dana itekako čule, vidjele, lajkale i šerale, pa se san o gradu bicikala, na tragu uzora iz Sjeverne Europe, bez obzira na veliki posao koji je pred svima nama, ne čini tako neostvariv.

No što će nam sve to, osviještenost građana, logično obojene biciklističke trake te relevantne i promišljene strategije razvoja biciklističke infrastrukture kada se Zagrebom, proporcionalno s popularizacijom i širenjem biciklističke kulture, povećava i širi taj, nazovimo ga, općeprihvaćeni biciklistički kriminal.

Da u Zagrebu kradu bicikle, nije nikakva novost, no trend 'nazovi kriminala' itekako raste i pitanje je jesmo li to prihvatili kao normalnu nuspojavu?

Što će vam bicikl kada je tako 'lako' i 'prihvatljivo' da vam ga, uz samo malo nepažnje ili neulaganja u moćan i čvrst lanac, ukradu, maznu, zdrpe?

Veliki broj ljudi krađu nikada ne prijavljuje, a oni prijavljeni rijetko budu pronađeni. Bez obzira na to što se šuška da su se oni koji nas od tog istog kriminala štite u posljednje vrijeme dodatno angažirali, oformili posebne timove koji (navodno) pronalaze organizirane grupe koje režu vaše lance i preprodaju vaše bicikle, čak i oni će vam, pri prijavi krađe, reći da je nada u pronalaženje ukradenog bicikla uzaludna.

Siguran sam da će svatko na svom Facebooku ili Twitteru, između statusa, klipova, fotografija 'nogica na plaži' i čeznutljivih odbrojavanja do ovog ili onog festivala, svako toliko, gotovo na tjednoj bazi, naći jednu žalopojku o nečijem ljubimcu na dva kotača koji je misteriozno nestao, bahato otuđen, kojem su precvikali lanac, ostavili samo kotač… No ove tužne vijesti često su 'pucnjevi u prazno', samo rezignirane ispovijedi o zloj sudbi, koja najčešće nije bila praćena prijavom krađe u najbližoj policijskoj postaji, pa do pronalaska bicikla nije ni moglo doći.

Sve to govori u prilog činjenici da su brojke ukradenih bicikala na području Zagreba, kojima manipuliraju mediji i MUP, znatno manje nego od stvarnog stanja.

Zato bi krađu baš svakog bicikla, makar i najstarije krame, trebalo prijaviti. Vrijednost samog bicikla nikako ne bi trebala biti važna jer je, kao i krađa svake druge pokretnine koju imate, krađa bicikla kriminalno djelo.

Brojke čine čuda, statistika je važna stvar koja može pokrenuti puno toga, pa kada bi svaki ukradeni bicikl bio prijavljen, to bi zasigurno značilo veće aktiviranje policije, više pronađenih bicikala, privedenih ili osuđenih lopova i (nadam se) padanje trenda krađa bicikala.

Ja sam s 'imovinske kartice pokretnina' otpisao već dva bicikla koji su vrijedili par kuna više nego njihov lanac, svjetlo i zvonce zajedno. Jedan je bio s Hrelića, drugi s onih 'akcija' letaka koje vrijedno bacate iz svojih poštanskih sandučića. Jedan je poginuo u hodniku zgrade ispred prijateljevog stana, drugi pred uredom, nasred Tomislavca. Ovaj novi ne puštam iz vida ili iz U-locka.

Krađu ni jednog ni drugog ukradenog nisam prijavio, znajući da jednostavno ne vrijede ništa, pa da ću, osim slegnutih ramena, od policije dobiti samo hrpu papirologije.

No to nikako nije dobar stav. Zato prijavljujte krađe svojih bicikala.

Prije par dana slučajno sam se našao u Varaždinu, usred tjedna, jednog sasvim običnog dana. Šećući centrom grada, koji je biciklističkom snu daleko bliži nego je Zagreb, nemalo sam se iznenadio, ne samo zbog ogromnog broja bicikala. Samo jedna šetnja centrom grada i pogled na nekoliko parkirališta bili su dovoljni da shvatim da u Varaždinu nitko ne vezuje svoj bicikl za parking, za stup, za bilo koji komad ograde, žice, željeza, drva i stabla koji na ulici nađe. Varaždinci bicikle samo naslone na parkinge i lancem si eventualno zavežu kotač. Krađa, kako kažu, nema. U Kopenhagenu je princip parkiranja i (ne)vezivanja isti i bicikli se ne kradu.

Kopenhagen nam je miljama daleko, ali Varaždin je samo sat vremena od Zagreba

Je li Zagreb samo 'sat vremena' od neopterećenog parkiranja bicikala? Ni blizu…

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu