JELENIN KULTURNI GREBEN

Kuća japansko-hrvatskog prijateljstva u japanskom Tokamachiju

Objavljeno: 16.07.2012 12:34 / Jelena Mandić_Mušćet

Foto: Promo fotografije Penezić/Rogina / Penezić/Rogina

Kad građanima Tokamachija zazvone mobiteli, nerijetko se začuje hrvatska himna, a u gradu postoji i dućan koji nosi ime Davora Šukera, svjedoči nekadašnji veleposlanik Hrvatske u Japanu Drago Štambuk

Kad je hrvatska nogometna reprezentacija 2002. godine igrala protiv Meksika na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Japanu i Koreji, svi Japanci koji žive u Tokamachiju, uključujući bebe i starce, obukli su kockaste crveno-bijele dresove i navijali su za Hrvatsku. Ne obazirući se na činjenicu da je naša momčad izgubila utakmicu, stanovnici toga idiličnoga grada u pokrajini Niigata, smještenoj na sjevernom dijelu najvećega japanskog otoka Honšu, formirali su špalir i dočekali ih kao pobjednike. Znaju li oni da smo izgubili, zbunjeno su pitali 'vatreni'.

Štiklec koji nam je ispričao glavni tajnik Hrvatskog nogometnog saveza Zorislav Srebrić sjajno ilustrira nevjerojatnu privrženost Hrvatskoj koja se osjeća na svakom koraku u Tokamachiju – gradu poznatom po senzacionalno lijepoj prirodi, najstarijem Snježnom festivalu u Japanu, najboljem sakeu, ali i izvanredno kvalitetnoj riži i vrhunskim kimonima.

No, to nije sve! Kad građanima Tokamachija zazvone mobiteli, nerijetko se začuje hrvatska himna, a u gradu postoji i dućan koji nosi ime Davora Šukera, svjedoči i nekadašnji veleposlanik Hrvatske u Japanu Drago Štambuk. Upravo je taj liječnik, pjesnik, diplomat i današnji veleposlanik u Brazilu zaslužan za još jednu nesvakidašnju poveznicu između Tokamachija i Hrvatske.

Naime, kad je u veljači 2006. godine prvi put došao na Snježni festival i razgledao nogometno igralište (Croatia Pitch) koje su za potrebe Svjetskog nogometnog prvenstva sagradili u Tokamachiju, gradu domaćinu hrvatske reprezentacije, Štambuk je konstatirao kako je šteta da nisu napravili i zgradu uz sportski teren. Gradonačelnik Tokamachija nije ostao gluh na njegov prijedlog da se priča o japansko-hrvatskom prijateljstvu ovjekovječi kućom koju bi projektirali hrvatski arhitekti.

Upoznat s višegodišnjim nagradama i priznanjima koje je arhitektonski dvojac Vinko Penezić i Krešimir Rogina dobivao na natječajima Shinkenchiku i Central Glass u Tokiju od 1984. godine naovamo - gdje su ih uz poznata japanska arhitektonska imena (Fumihiko Maki, Kisho Kurokawa, Kazuyo Sejima, Toyo Ito) nagrađivale i svjetske zvijezde (Aldo Rossi, Jean Nouvel, Winy Maas) - Štambuk je kumovao i u izboru autora projekta.

Impresivan rezultat Penezića i Rogine vidljivi su od 14. srpnja, kada se na svečanosti u Tokamachiju otvorila Kuća japansko-hrvatskog prijateljstva. Hrvatski arhitekti nemaju često priliku projektirati u inozemstvu, pogotovo ne u dalekom Japanu koji pruža izvanredne tehnološke mogućnosti, pa primjer Penezića i Rogine simbolizira uspjeh hrvatske diplomacije, ali i domaće arhitekture koja svoje mjesto sve češće traži i pronalazi u međunarodnom kontekstu.

Kuća od tisuću četvornih metara, sagrađena od betona i korten čelika, koju njezini autori nazivaju i Lanternom odnosno Svjetionikom prijateljstva pronašla je svoje mjesto unutar prekrasnog krajolika u gradu koji se nalazi na čudesnom spoju nizine i planinskog masiva. Novi klupski prostor zadovoljava više funkcija, ali temeljno mjesto pripada sportskoj domeni. Tako se na prvoj razini, na nivou igrališta, nalaze svlačionice, praonice, spremišta, servisi… Slijede reprezentativni sadržaji s uredima, holom, dvoranom i prostranom terasom, a treći element je multifunkcionalni paviljon s vječnim svjetlom, koji u budućnosti može funkcionirati i kao kulturni centar lokalne zajednice, s izložbama, koncertima, prezentacijama…

Ideja o kombinaciji japanske lanterne i hrvatskog svjetionika proizašla je iz želje arhitekata da stvore 'znak u krajoliku, koji će istovremeno biti izražajan, ali i japanski 'sveden''. Projektom su nastojali ukazati na imanentne sličnosti među dvjema kulturama na području umjetnosti i arhitekture.

'Tu se prvenstveno radi o simbiozi tradicije hrvatske nefigurativne umjetnosti i japanskog graditeljskoga umijeća koje je inspiriralo zapadnu arhitekturu od početka dvadesetog stoljeća naovamo', objašnjavaju arhitekti, koji su pri projektiranju posebno vodili računa o specifičnim klimatskim prilikama, koje Tokamachiju osiguravaju snijeg od studenoga do travnja, nerijetko visok fascinantnih šest metara. Stoga nije čudno da se u tome gradu već sedamdeset godina održava Snježni festival, a u blizini se nalazi i Muzej snijega koji je bio prezentiran na Venecijanskom bijenalu.

Kuća japansko-hrvatskog prijateljstva nalazi se izvan grada, u blizini golf igrališta i sportskog resorta u kojem je projektirao i veliki japanski arhitekt Tadao Ando. Područje je bogato prirodnim ljepotama, a hrvatske arhitekte posebno su dojmila prekrasna rižina polja te objekti koji su u funkciji toga prirodnog fenomena. Tokamachi je poznat i po svjetski afirmiranom Land-Art trijenalu Echigo-Tsumari koji uspješno spaja umjetnost i krajobraz te rezultira brojnim umjetničkim djelima uklopljenim u pejzaž. Zanimljivo je da su na tome Trijenalu sudjelovale i hrvatske umjetnice Ivana Franke i Kristina Lenard.

Nakon tri nastupa na Venecijanskom bijenalu i objavljivanju knjige o njihovu radu na talijanskom i engleskom jeziku, realizacija projekta u Japanu najveće je priznanje međunarodnom djelovanju ureda Penezić i Rogina arhitekti. Osim toga, njihova je japanska kuća jedini objekt hrvatskih arhitekata u kojemu su, na svečanosti polaganja kamena-temeljca, sudjelovali i šintoistički svećenici da udobrovolje bogove zemlje kako bi zgrada bila mirna i korisna.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu