JELENIN KULTURNI GREBEN

Kazališna dezinfekcija fašizirane Hrvatske

Objavljeno: 09.08.2012 12:09 / Jelena Mandić-Mušćet

Foto: pb / pb

U Splitu si stranac ako si nezaštićena cura, homoseksualac, Srbin ili crvenokos, o čemu govori suvremeni komad 'Adio kauboju', ispitujući drugu stranu i tražeći odgovor na pitanje zašto se to događa - objašnjava redatelj predstave Ivica Buljan

Dugo se u Splitu nije s tolikim nestrpljenjem očekivala neka predstava kao što je to slučaj s komadom 'Adio, kauboju', koji je po nagrađivanom i višekratno rasprodanom romanu Olje Savičević Ivančević na Splitskom ljetu upravo režirao Ivica Buljan. S tim iznimno produktivnim redateljem, ovjenčanim ovogodišnjom Prešernovom nagradom, razgovarali smo o kroničnom nerazumijevanju drugoga u brutalnome Splitu, nedefiniranoj ulozi kazališta, skandaloznim izborima za intendante splitskoga i zagrebačkoga HNK-a te mnogim bolnim pitanjima koja hrabro otvara jedan nesvakidašnje živ i snažan suvremeni roman.

Roman počinje grafitom 'Stranče, ovdje te zakon ne štiti'. Iako je iz toga upozorenja jasno da je riječ o okrutnome gradu, u kojemu je teror primitivizma uzeo maha, možete li nam detaljnije predstaviti Split iz knjige i predstave 'Adio, kauboju'?

Prije nekoliko dana, nakon probe, sjedili smo u kafiću pored kazališta i vidjeli kako su u jednom trenutku dva tipa ukrala torbicu dvjema mladim Engleskinjama. To se, naravno, može dogoditi svugdje. Sličan incident dogodio mi se u Marseillesu, ali je policija nevjerojatno brzo reagirala i ulovila kradljivca, a ja sam stekao dragocjeno iskustvo posjetivši tamošnju policiju u dva ujutro. U Splitu su policijski službenici došli nakon petnaestak minuta i iz načina kako su uzimali i zapisivali izjavu moglo se jasno zaključiti da nikad neće uloviti lopove.

Posrijedi je doslovan prilog tezi 'Stranče, ovdje te zakon ne štiti'. Da je s djevojkama bio muškarac, to se vjerojatno ne bi dogodilo. U Splitu si stranac ako si nezaštićena cura, ako si homoseksualac, ako si Srbin, ako si crvenokos, o čemu govori knjiga, ispitujući drugu stranu i tražeći odgovor na pitanje zašto se to događa. Roman govori o Splitu od kraja osamdesetih godina do danas. Fascinantno je kad se pojavi tako moćno štivo u gradu koji nema jaku produkciju fikcije.

Osim primamljive fabule, što vas je najviše privuklo romanu?

Roman istražuje ono njegovano primitivno u svima nama, kad mislimo da smo kultivirani, ali nam sredina uspije usaditi neku borbenu crtu, agresivnost u komunikaciji, teškoću da saslušamo drugog, da ga razumijemo u njegovoj različitosti. Primjerice, prizori premlaćivanja profesora Karla Šaina ili Danijela kod publike mogu izazvati ambivalentne reakcije. Znam neke koji će sigurno reći: 'Profesora treba razbiti, pedera…' Mene zanima kako napraviti predstavu koja neće biti didaktička, jer to nije svrha umjetnosti. Treba otvoriti tu temu ne samo da bi se o tome pričalo, nego osvijestilo da se ta primitivna banda može kriti u svakome od nas.

Radeći na predstavi, razdoblje od gotovo dvadeset dana posvetili ste čitanju najsitnijih detalja i usporedbi svih prizora u romanu s filmovima. Zašto?

U toj žanrovskoj komparaciji bilo nam je važno pronaći skrivene prizore koji bi se mogli analizirati po Freudu, no nismo imali dovoljno vremena da te male prizore uspoređujemo s frojdovskim modelima koji bi nam objasnili zašto je nasilje toliko privlačno ovoj sredini. O tome se govorilo za vrijeme gay pridea u Splitu, o potisnutoj, latentnoj seksualnosti koja agresivno izbacuje nasilje prema nečemu što prepoznaje u sebi. Oljin roman ima ugrađene prizore straha, poput straha od prijateljice iz djetinjstva koja joj pljuje u kosu, straha od iznošenja intimnih snimaka u javnost…

Zanimljivo je da na kraju glavni lik Ruzinava, koja je tražila odgovor na pitanje zašto je njezin brat Danijel izvršio suicid, i sama sebe spoznala kao barbarina. Tukla se s prijateljicom Marijom Čarijom, tražeći stick s intimnim snimkama ušla je u nedozvoljenu trgovinu… Sve nas to suočava s činjenicom koliko smo se i sami prilagodili nasilju, čak i onda kad mislimo da smo emancipirani i osviješteni. Rad na tome je užasno dugotrajan i težak proces, u kojemu će, nadam se, dati prilog i ova predstava.

Predstava bi mogla izazvati različite reakcije. Kojoj vrsti publike je, zapravo, namijenjena?

Važno mi je da ona komunicira s mlađom publikom i da nema samo socijalnu funkciju privlačenja gledatelja na premijeru. Kanali izvedbenih umjetnosti mogu jako djelovati u medijima i bilo bi šteta ne iskoristiti tu mogućnost. Nismo htjeli napraviti isključivo dopadljivu predstavu i ona je zato namjerno nešto dulja od ljetnoga standarda, traje dva sata i 20 minuta. Roman ima mediteransko-felinijevsku crtu, ali zbog te dopadljivosti može s puno snažnijim reflektorom ukazati na anomalije.

Kako ste otkrili Stinice kao novu lokaciju Splitskog ljeta?

Senka Bulić je pokrenula niz tribina koje su uvele u tematiku 'Adio, kauboju', a jedna od njih je otvorila temu 'Vječiti Vlaj'. Tko je taj Vlaj? To je očito Vlaj u nama. U ovom gradu kroz povijest su konstantno dolazili neki novi rušitelji koji su se teško nosili sa zatečenom civilizacijom. I kazališne lokacije u gradu su uvijek brutalne i divlje, čak i kad su posrijedi najbolja mjesta, poput Peristila.

Pozvao sam beogradskog scenografa Aleksandra Denića da obiđe grad bez naše asistencije i oduševio se Stinicama. On je kao filmski scenograf radio s Kusturicom 'Underground', 'Mi nismo anđeli' sa Srđanom Dragojevićem… Našao je barake u kojima su živjeli radnici Bloketare na Stinicama, a koje su u isto vrijeme služile kao skladišta alata. Od četrdesetih naovamo, to je bio možda jedan od najgušćih industrijskih prostora u Jugoslaviji. Danas, kad su na tom području otvoreni trgovački centri ili privatizirane velike tvornice koje više ne rade, može se postaviti pitanje što je prava devastacija. Lokacija, s jedne strane, ima jako romantičnu crtu: navečer, za vrijeme Danijelovih monologa, pojavi se suluda scena s jatom ptica. S druge strane, suočeni smo s poluuništenim tvornicama.

Kakvu je ulogu Split odigrao u vašoj karijeri, s obzirom da ste u Splitu živjeli i radili kao direktor Drame HNK-a u vrijeme dok je intendantica bila Mani Gotovac?

Moja, uvjetno rečeno, autorska karijera, počela se događati nakon Splita, zahvaljujući iskustvu koje sam tu stekao. Nakon četiri godine rada u Splitu, sve mi se odjednom činilo jednostavno, kao da se sav uloženi trud vratio. Nakon Splita, bilo mi je puno lakše raditi u Francuskoj, New Yorku i Africi. I ja se osjećam kao Ruzinava koja se vraća u Staro naselje da potraži neku svoju priču. Moram priznati da u vrijeme kad sam u Splitu radio, nisam imao tu vrstu hrabrosti niti izraza koje imam danas. Očito mi je splitska sredina puno toga dala.

U vesternima su likovi uglavnom crno-bijeli, dijele li se i protagonisti vaše predstave na pozitivce i negativce?

Logika stripa i vesterna zasnovana je na crno-bijelom kontrastu, ali i na nečemu na čemu su bili utemeljeni partizanski filmovi, a to je pitanje časti. U centru romana 'Adio, kauboju' je zaista pitanje časti. Ruzinava dolazi ispitati okolnosti bratove smrti i prekine s ljubavnikom kojeg je upoznala za vrijeme te potrage, jer otkriva da je Anđelo svirao harmoniku dok su njezina brata brutalno tukli. On joj je to zatajio, i koliko je god bila zaljubljena u njega, prestaje joj biti važan. Njezin otac, koji je djecu odgajao na vesternima, naučio ih je časti.

Vestern izlazi iz duboke starinske tradicije koje je postojala već od starih Grka, preko srednjeg vijeka i francuskog manirizma... Ne treba smetnuti s uma da su 'dobri' likovi u vesternima itekako krvavi i okrutni: oni poubijaju cijelu galeriju likova, ali čine to isključivo da sačuvaju čast. To je za Split, specifičan po svojoj izravnosti i brutalnosti, jako važno. To je važno i za Hrvatsku koja može promišljati budućnost tek kad osvijesti mračne elemente iz prošlosti.

Prvi ste neslovenski državljanin koji je dobio Prešernovu nagradu. S obzirom da paralelno živite u Hrvatskoj i Sloveniji, možete li komparirati te dvije zemlje i njihove kulturne scene?

Zahvaljujući izvrsnom političkom vodstvu i jakom civilnom društvu, Slovenija je najspremnije ušla u devedesete, u odnosu na sve tranzicijske zemlje. Slovenija je proživjela desetljeće i pol u nekoj idealnoj situaciji i bojim se da se na neki samodopadan način uljuljkala u vlastitu superiornost. Tragovi ekonomske krize počinju utjecati na kulturnu scenu. Njihova institucionalna scena neusporedivo je razvijenija, za razliku od izvaninstitucionalne scene koja je u nas bitno napredovala jer se razvio instinkt samoobrane.

Zbog višegodišnje dobre situacije, njihovi su se refleksi umrtvili. Ukinuto je Ministarstvo kulture bez adekvatne reakcije. Bojim se da će se promjene vrlo brzo reflektirati na kulturnoj sceni koja je živjela u udobnosti budžetske sigurnosti i imala visoke, gotovo buržoaske standarde. Kao u većini zapadnoeuropskih zemalja, u Sloveniji teatar funkcionira kao ritualno buržoasko mjesto, ventil reprezentacije za višu građansku klasu koja voli poluprovokativne predstave.

Kako komentirate trakavice oko izbora za ravnatelje zagrebačkog i splitskog HNK-a? Ima li tu materijala za kazališne daske?

Natječaji za intendante se uporno poništavaju jer Ministarstvo kulture nije odredilo što očekuje od nacionalnih kazališta. Uloga teatra je bila vrlo čvrsto određena krajem 19. stoljeća, a od 1945. godine kazalište je bilo medij s prosvjetiteljskom i edukativnom ulogom, koji je trebao iskorijeniti fašizam iz Europe. Mi danas ne znamo pripadamo li švicarsko-njemačkom modelu po kojem je kazalište ventil za građansku klasu ili imamo još uvijek naslijeđen taj socijalistički model, koji smatram vrlo pozitivnim, prema kojemu kazalište služi prosvjetljenju i defašizaciji zemlje.

Danas je ostala ista organizacijska mreža, ali se nikad nije definiralo koja je nova uloga kazališta. Još uvijek se na isti način financira kazalište Kerempuh, koje je zabavljačke naravi i trebalo bi biti potpuno komercijalizirano i &TD i ZKM, koji se bave istraživačkim teatrom. U većini europskih zemalja takvi teatri se financiraju iz javnih fondova, a ostali su prepušteni tržištu i ukusu publike.

Koja je zadaća ovog kazališta, mi ne znamo, već samo intuitivno, preko potencijalnog kandidata, pokušavamo zaključiti je li ona ideološki okrenuta više lijevo ili desno. U ovoj zemlji koja je duboko fašizirana, uloga kazališta bi ponovo mogla biti prosvjetiteljska, čak u nekom smislu dezinfekcijska. Kad bismo imali jasno određenu ulogu kazališta, u ovako maloj zemlji, sa skučenim kadrovskim mogućnostima, bilo bi lako utvrditi koji bi ljudi, i s kakvim umjetničkim biografijama, trebali voditi kazališta. Dok god to ne bude definirano, o budućim intendantima odlučivat će se, na žalost, na razini simpatija.

Ove godine u Francuskoj ste postavili predstavu 'Mladić', a u Sloveniji su vam premijerno izvedeni 'Glembajevi' i 'U samoći pamučnih polja'. Također, na jesen se u ZKM-u očekuje vaša 'Žuta crta'. Otkud crpite energiju za impresivno nizanje novih kazališnih komada?

Neprestano radim. To je moj kredo koji jest laburističke prirode, ali ne bih ga miješao s današnjim laburistima. Pozivam se vrlo često na Fassbindera koji je do 42. godine izrežirao više od 40 filmova i televizijskih serija, a uz to je svake godine u kazalištu režirao barem tri ili četiri komada. Pisao je i scenarije i dramske tekstove.

Rad u kazalištu ne doživljavam strogo elitistički niti svoje predstave kao PR proizvode. Neki ljudi rade jednu predstavu godišnje i cijelo vrijeme su njome opsjednuti. Ja to cijenim, ali radim drukčije. Svoj posao ne doživljavam u kategorijama profesije i radnog vremena, već je njime sve ispregnirano, uključujući i godišnje odmore. Takav rad me obnavlja.

Eksperimentalnu akademiju na kojoj sam radio u Parizu vodila je Michelle Kokosowski, koja je cijeli krug umjetnika oko sebe odgojila na etici rada. U današnjem kontekstu, etika rada možda dolazi u kontradikciju s etikom produkcije koja je konzumeristička i na predstavu gleda kao na potrošnu robu za jednu sezonu. Zato mi je bilo važno da imam Mini teater u Ljubljani u kojem su još žive predstave koje smo radili prije više od deset godina.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu