Uobičajeno spektakularnom, pomalo kičastom i sladunjavom ceremonijom zatvaranja, praćenom nepotrebnim i glupavim komentarima dužnosnika nacionalne televizije, sinoć su završene Olimpijske igre u Londonu. Medalje se broje, rekordi arhiviraju, slike pamte, dojmovi slažu, gubici i greške analiziraju, a odbrojavanje do sljedeće Olimpijade, koja će se dogoditi za četiri godine u brazilskom Rio de Janeiru, već je krenulo.

Razumljivo, najveća svjetska manifestacija sporta i natjecanja odavna je prestala imati veze samo sa sportom i neminovno je infiltrirana u svakodnevicu i povezana s niz drugih aspekata kulture i suvremenog života. Brojni svjetski mediji, ne dirajući uopće događanja na sportskim borilištima, u protekla dva tjedna redovito su pisali o Olimpijadi, nadmetali se ciframa koje su potrošene za realizaciju Igara, (uglavnom) hvalili organizacijske sposobnosti Britanaca, reagirali na aktere i scenarij 'pompoznog' otvaranja te komentirali sve ostale 'nesportske' dijelove Olimpijade u Londonu.

Mobilna arhitektura

Ono o čemu se često pisalo što, osim uspomena i statistike (te ponešto milijuna funti), Londončanima nakon Igara ostaje, jest arhitektura, projektirana i podignuta upravo za Olimpijadu. Među objektima 's potpisom' nastalih samo za Olimpijadu u kojima su se lijevali znoj i suze za postolja je i velebni Olimpijski stadion arhitektonskog studija Populos – izvanrednih ekološko održivih performansi, zatim plivački centar britanske arhitektice i najpoznatije žene u svijetu arhitekture Zahe Hadid te vizualno najatraktivniji objekt Olimpijade – Velodrom, prepoznatljive drvene fasade, autorskog tima Hopkins Architects.

No objekt koji je izazvalo najpozitivnije kritike, ne samo formalno nego i funkcionalno, čiji bi koncept u budućnosti mogao promijeniti način gradnje objekata za Olimpijadu i slična sportska natjecanja je Basketball Arena – u kojoj su se osim košarkaških održavale i rukometne utakmice. Riječ je o projektu osmišljenom tako da se po završetku Igara može rastaviti te ponovno podignuti na novoj lokaciji, organizatori se nadaju – upravo u Rio de Janeiru.

Ovakav stav projektiranja i gradnje u budućnosti bi mogao promijeniti danas uvriježenu pretpostavku da se za domaćina Igara kandidiraju (i kasnije je dobivaju) samo države izuzetne platežne moći, koje mogu osigurati sredstva za podizanje tolikog broja sportskih zdanja, a danas ih je sve manje. Hoće li projekt koji je nastao kao kolaboracija autorskog tima Sinclair Knight Merz, Wilkinson Eyre i KSS udomiti i košarkaška te ina natjecanja u Riju, tek ćemo vidjeti.

Logo s Lisom Simpson ili svastikom?

Niste morali svakodnevno pratiti događanja u Londonu da biste barem krajičkom oka uhvatili izgled logotipa ovogodišnjih Igara. Naizgled nabacani poligonalni elementi drečećih boja, sa sporedno apliciranim olimpijskim krugovima, službeni je logo ovogodišnje Olimpijade, izabran 'davne' 2007, netom nakon što je London izabran kao domaćin XXX. Olimpijskih igara modernog doba.

Od početka su mu zamjerali apsolutno sve aspekte - od nejasnog dizajna, preko nepotrebno kričavih i kontekstualno neprikladnih boja, potpunog odmaka od bilo kakvog asociranja na London do teške aplikacije u korištenju.

Pet godina kasnije, nakon što su Igre krenule, a logo zaživio u svojoj konačnoj upotrebi, dizajnerskoj i ostaloj javnosti još uvijek jednostavno nije sjeo pa i tijekom Igara kritike nisu prestajale. Rješenju svi redom komentiraju pretjeranu suvremenost i nimalo sportsku estetiku, raštrkanost elemenata - umjesto zajedništva kao glavnog elementa koji bi trebao karakterizirati Igre, a komentari i sprdanja išli su toliko daleko da su neki logo uspoređivali s likom Lise Simpson u nezavidnom felatio položaju te u njemu vidjeli čak i elemente omražene svastike. Vjerojatno nema dizajnerskog portala ili kolumnista o vizualnoj kulturi koji od njegovog nastanka do danas nije, makar na neki način, popljuvao logo, a o rješenju koje je očito bilo pogrešno dovoljno govori činjenica da mnogi ni danas na prvi pogled ne shvaćaju da forme u logu predstavljaju brojku 2012.

Autor logotipa je Wolff Olins, britanski grafički dizajner, koji je kroz proteklih pet godina često brojnim reakcijama nastojao obraniti svoj logo od salvi kritika, elaborirajući svoju ideju i neobičan, drugačiji, mnogima zbunjujuć, ali na kraju ipak prepoznatljiv i upečatljiv izgled službenog vizualnog elementa Igara.

Potpuno drugačiji pristup, koji u svom izgledu sadržava sve ono što londonski nije imao: jasnu ideju, duh zajedništva, olimpijske boje, formalno referiranje na motive grada domaćina – imali su autori odabranog loga predstojeće olimpijade u Riju. Naizgled uspješno rješenje 'na prvu' je oduševilo javnost, no prvi negativni komentari spočitavali su mu da je plagijat.

Atletska staza umjesto modne piste

Modna industrija, naravno, teško da može zaobići manifestaciju ovakvih dosega, stoga nije ni čudo da su Olimpijske igre postale velika prilika u koju svoje prste upliću neki od najboljih svjetskih dizajnera. Ovogodišnje duhove za početak su uzburkali američki dresovi odnosno odijela za njihove sportaše.

Uglađene i estetski dotjerane Amere za London je obukao dizajnerski ponos nacije, veliki Ralph Lauren, no ono što je izazvalo salve reakcija i negativnih komentara jest činjenica da su ljepuškastoe američke uniforme američkog dizajnera MADE IN CHINA. Amerikance je itekako uzrujala činjenica da će njihovi najbolji sportaši, koji su očekivano osvojili daleko najviše odličja u Londonu, biti odjeveni u odjeću izrađenu u Kini – ujedno i najvećoj sportskoj konkurenciji koja je po osvojenih broju medalja u Londonu bila drugoplasirana.

Nešto manje reakcija, više zbog dizajna nego mjesta radnje, izazvale su i uniforme domaćina. Britanske dresove osmislila je njihova Stella McCartney za Adidas, a ono što joj se najviše zamjerilo jest činjenica da je prepoznatljive crvene trake s britanske zastave Union Jack dizajnerica u rješenju zamijenila svijetloplavom bojom, čineći reinterpretaciju zastave pomalo neprepoznatljivom.

Svi ovi aspekti Igara vjerojatno će se brzo zaboraviti, na tapetu će se naći Rio ili neka druga sportska manifestacija i igre, s nešto malo manje kruha i vjerojatno malo više svega ostalog, što često odnese fokus s igre, duha nadmetanja i prave srži sporta.