Popfenomenologija

Pitchfork i buldožer konsenzusa

Objavljeno: 24.08.2012 08:53 / Tonći Kožul

Foto: Ostale fotografije Shutterstock / Christian Bertrand

Povodom liste najboljih albuma iz zadnjih šesnaest godina po glasovima čitatelja dotičnog webzina

O Pitchforku imam generalno pozitivno mišljenje jer je kakvoća pisanja na dosta visokoj razini, jer imaju ili su imali vrsne kolumniste (Tom Ewing, Nitsuh Abebe, Philip Sherburne, Martin Clark...), jer je sajt na koji ljudi dolaze primarno da bi čitali o indieju, a unatoč tome se pokriva impresivno širok spektar glazbe.

A 99 posto internetskih 'lol pičfork' opaski mi ide na jetra zato što nemaju nikakve veze s ičim od navedenog – nego se svode ili na 'popljuvali su bend koji volim, koji k**ac?' / 'nahvalili su bend koji mrzim, p**ka im materina!' ili na proizvoljne stereotipne predodžbe o prosječnom čitatelju Pitchforka. 'Oni se kuju u sve što na PF dobije oznaku best new music.' 'Oni će se odreći svog omiljenog benda čim na PF dobiju negativnu recenziju.' 'Oni su snobovi koji slušaju samo nepoznate bendove...'

Ili, naprimjer, evo kako je Jody Rosen na Slateu komentirala rezultate glasanja čitateljstva PF za najbolje albume izašle otkad je sajt osnovan, dakle od 1996:

'Estetski, generički, regionalno, rasno gledano, 'The People's List' je uskogrudna i konzervativna lista. Čitatelji Pitchforka su ignorirali praktički svaki glazbeni žanr osim indie rocka i njegovih folk i elektroničkih ogranaka. Pop u tom svijetu gotovo da i ne postoji. Hip hop – a i, što se toga tiče, Afroamerika – uglavnom se svodi na Kanyea Westa. Country ne postoji. Metal ne postoji. Reggeaton, bachata, salsa? ¿Cómo? Svijet izvan SAD-a – jedva da ga i ima. SAD, Kanada i Velika Britanija su odgovorne za 174 albuma u top 200; od država izvan engleskog govornog područja zastupljene su jedino Francuska i Švedska.'

I, stvarno, lista je do boli predvidiva, i na prvi pogled potvrđuje stereotip da ljubitelje Pitchforka/indieja ne zanima ništa osim muzike koju proizvode bijelci s gitarama.

No dobra stvar kod liste je to što sadrži i statističke dodatke koji pružaju malo drugačiju sliku, ponajviše zahvaljujući 'indeksu distinkcije' – ilitiga listama albuma koji su dobili natprosječno puno glasova od određenih podskupina glasača.

Pa tako, primjerice, možemo vidjeti da su i muški i ženski čitatelji najviše glasali za iste stvari (Radiohead, Arcade Fire, Wilco, bla bla) – ali i da su muški u prosjeku glasali za puno više metala (plus imaju Ween na prvom mjestu indeksa distinkcije!), dok su žene pak puno više glasale za ženske izvođače (top 20 ženskog indeksa distinkcije sadrži skoro pa kompletnu diskografiju Rilo Kiley!).

Među najzanimljivijim indeksima distinkcije su oni za pojedine dobne skupine. Tko bi rekao da Pitchforkovi čitatelji između 10 i 15 godina baš *toliko* briju na zadnji album Strokesa, ha? A što su glasači stariji, to su naravno i više glasali za favorite svojih mladosti: indeks za dob 26-30 je posebno tragikomično popunjen bendovima koji su prije nekoliko godina bili in, a danas ih nitko više ne šljivi (The Faint! Mirah! Blood Brothers! Disaparecidos!). Ekipa od 31 do 35 je sva u devedesetima, ali zato od 36. godine pa nadalje primat progresivno preuzima alt.country, neovisno o datumu izlaska.

A onda imamo geografske indekse distinkcije. Grčki čitatelji Pitchforka su toliki anglofili da imaju The Last Shadow Puppets na prvom mjestu. Norvežani su ogrezli u alt-kaubojštini. Rusi su jako radiofonični, s po dva albuma Madonne i Coldplaya. Ameri su manje-više jedini koje je briga za Teda Leoa i nešto što se zove 'Dr. Dog'. Francuzima je milo štošta proizašlo iz electro-revivala. Poljaci ful briju na microhouse!!!

Malo je tužno kad usporediš to zadivljujuće bogatstvo ukusa i sukusa s monolitno-monotonom stilskom dosadom centralne liste, ali to nije problem Pitchforka – nego je problem grupnih lista općenito.

Naprimjer, znam s frendovima raditi liste naj albuma godine: svatko ih glasa za toliko i toliko, boduje se tako i tako, zbrojim sve glasove, i na kraju predočim grupnu listu. Uzorak jest jako mali – glasa obično oko 30-40 ljudi – ali i unatoč tome sam primijetio kako, nakon što zbrojim prvih 10-15 pojedinačnih lista, grupna lista izgleda poprilično samosvojno i nepredvidivo, s nizom wtf-iznenađenja... Da bi onda, *već nakon toga*, sa svakom dalje unesenom pojedinačnom ona grupna počinjala sve više sličiti prosječnoj godišnjoj listi iz prosječnog glazbenog glasila.

A kad je tako s listom nastalom od glasova trideset-četrdeset ljudi – ta kako onda očekivati ikakva iznenađenja na Pitchforkovoj listi, nastaloj glasovima skoro trideset TISUĆA ljudi? Što je veći uzorak, više se buldožerski brišu pojedinačne i podgrupne ekscentričnosti, ostavljajući na kraju samo najmanji mogući nazivnik, ono što vezuje većinu ljudi koji čitaju Pitchfork – nakon čega oni drugi mogu upirati prstom u njih i rugati se 'ha ha, ovi slušaju samo Radiohead i Kanyea Westa, KOJI OGRANIČENI DEBILI!', još čvršće uvjereni da milijun ljudi s milijunom različitih priča valja tretirati kao da su uniformirano stado.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu