POPFENOMENOLOGIJA

Mali Mujo na elektroničkom raskrižju

Objavljeno: 31.08.2012 09:31 / Tonći Kožul

Foto: Ostale fotografije Shutterstock / Maxim Blinkov

Malo razmišljanja o DJ-ima i producentima elektroničke glazbe koji naprave drastične stilske zaokrete...

Zanimljivo je godinama pratiti različite vrsta housea i pritom uočavati kako neki producenti i DJ-i startaju s jednim zvukom/scenom - da bi s vremenom završili u nekom skroz drugom filmu. Evo, recimo, jedne zgodne stvari koju slušam zadnjih par tjedana:

Lijepa, ležerna, elegantna, lagano psihodelična taman gdje treba... Tko bi rekao da ju je napravio isti čovjek koji je prije nekoliko godina radio ovakvu muziku! Primjer poput ovoga Robot Needs Oila mi je posebno zanimljiv jer je, u neku ruku, antiintuitivan: ako je nekome polazišna točka brija za masovke, onda bi valjda bilo za očekivati i da će se – kad se već prešaltava – s vremenom prešaltati na nešto barem koliko-toliko *slično*, ne?

Kao naprimjer Sebastian Leger, koji je u doba Robotovog 'Sssnakea' radio sličan big room electro-house, da bi par godina kasnije počeo (i do dana današnjeg nastavio) raditi big room funky-techno? Dok je RNO startao s electro-brijom za masovke, a završio na... nježno iščašenom deep/techu za intimnije klupske prostore. Koji god bio povod njihovom preskakanju u druge žanrovske vagone – ne bih rekao da je monetarne naravi, barem ne primarno.

Mislim, s obzirom na svoje startne pozicije, Leger i RNO su komotno mogli koju godinu kasnije probati otimati Afrojacku kavijara iz usta... Ali nisu! Leger jest izabrao arenu, no mogao izabrati i puno *veću* arenu. A RNO je jednostavno odjebao sve svoje populističke porive. Znači li to što su se otisnuli na put popločan s manje zlata da ljudi naprosto rade ono što najviše vole, pa kud puklo da puklo? U načelu da, ali gledanje na stvari kroz strogu dihotomiju 'za pare vs. za vlastitu dušu' pruža dosta sakatu perspektivu, svodeći kompleksan simbiotski odnos autora i publike ili na potpunu dominaciju autora ('za vlastitu dušu'), ili na potpunu dominaciju publike ('za pare').

Prikladnije je načelo 's kim si, takav si', jer se afiniteti producenata i DJ-a uvelike razvijaju u skladu s time na što najviše otkidaju ljudi kojima vrte, a i oni s kojima se druže. I što je neka scena bliža većem broju drugih scena, utoliko je i više putokaza koji se mogu slijediti - a electro-house ih je prije nekoliko godina nudio pregršt! Bio je još koliko-toliko blizak tech-houserima, u čijim je ušima – unatoč tsunamiju revivala deepa – i dalje odzvanjao zvuk ranog Get Physicala; bio je blizak hipsterima, bilo kroz daleke odjeke electroclasha, bilo kroz ed bangerovski blog-house; Fedde Le Grand je bio odškrinuo vrata ka mainstreamu; iza ugla je vrebao Deadmau5ov 'Ghosts n Stuff', kao uvertira u alijansu s brostepom.

Zato bih i rekao da to što su Legeru nakon 'tehnoizacije' stvari već neko vrijeme manje-više iste nema veze samo s time što je kroz tehnoizaciju našao sebe, nego i podosta s time što je funky techno bio i ostao hermetična niša, s minimumom trljanja bokova s ostalim scenama... Dok RNO, s druge strane, operira u vodama deep-housea, koje obuhvaćaju raspon od sektaškog čistunstva Dessousa do all-inclusive hedonizma Hot Creationsa, tako da od njega i njemu sličnih lako možemo očekivati nove zaokrete u skoroj budućnosti. (BTW, ne mislim da je on sad neki izniman producent ili štatijaznam – samo ga uzimam kao zoran primjer!)

Nego, da, bio bi red da se uzme i primjer nekog DJ-a koji se *jest* prešaltao na definitivno unosniji đir, pa ajde onda recimo neka to bude... hmmm... Wolfgang Gartner? Čovjek je godinama radio underground house pod pseudonimom Joey Youngman, a onda se jedno jutro preimenovao i krenuo nizati electro-house bestselere za raju.

Prije nego što viknete 'buuuuu, PRODANA DUŠA!', istaknuo bih da kao Joey Youngman nije radio bilo kakav underground house: radio je *jackin' house*, koji – unatoč konstantnim vapajima nas šačice frikova rasutih po svijetu da je to totalno zabavna i instantno prijemčiva muzika koju bi moglo voljeti puno, puno više ljudi, samo da uopće zna za nju i da joj dade šansu – nikad nije našao put do iole šire publike, čak i ako uzmemo deep ili tech-house kao mjerilo. E sad, moguće jest da je čovjek prvenstveno htio podebljati svoj tekući, to ne poričem.

Ali nije mi teško zamisliti ni da je okrenuo ploču jednostavno zato što mu je dodijalo gacati po maloj bari s još manje krokodila, što mu je dosadilo biti prorokom u selu u kojem zna svakog čovjeka po imenu, pa se zaželio novih izazova – koji sa sobom donose ne samo više novca, nego i novu, osjetno veću i razuzdaniju publiku. I tko bi ga mogao kriviti zbog toga? Ja sigurno ne.

U svakom slučaju, malo tko želi cijeli život raditi jednu te istu muziku, i malo tko od nas želi cijeli život slušati nekoga tko cijeli život radi jednu te istu muziku! I zato je okej kad producenti tu i tamo promijene zvuk – i još više okej kad nismo baš toliko cinični da nam pritom prva pomisao uvijek bude kako su to napravili samo zbog para.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu