STRIP

Vrh bogova

Objavljeno: 09.09.2012 10:00 / Saša Čobanov

Foto: Ostale fotografije promo / promo

Strip Jira Taniguchija prema romanu Bakua Yumemakura božanstvena je saga koja širi horizonte, ruši predrasude i igra se poviješću

29. svibnja 1953. godine novozelandski se alpinist, istraživač i filantrop sir Edmund Percival Hillary u pratnji nepalskog šerpe Tenzinga Norgaya prvi u povijesti uspeo na najveći vrh svijeta, na 8848 metara visok Mount Everest.

Tako kaže povijest. Tako kažu leksikoni i enciklopedije. To nam ponavljaju i mudri ljudi s televizije. O Hillaryju se uči u školama. Na koncu konca, tu istinu nam kazuje i Wikipedia. A svi znamo da što ona kaže, da je to tako.

Da, tog je prekrasnog proljetnog dana prije gotovo 60 godina Edmund Hillary vrlo vjerojatno prvi zakoračio na mjesto gdje čovjek može biti najbliži bogovima. Da, sudbina je vrlo vjerojatno odabrala upravo njega da to prvi napravi. Njega je odabrala da baš on zabije novozelandsku zastavu u sam vrh Sagamarthe, dobije titulu sira i uđe u najuži krug najvažnijih ljudi 20 stoljeća. Valjda je onda to tako. Hm, valjda.

Između špekulacije i istine

Jer koliko je stara ta istina o sir Edmundu, još je i starija legenda o Georgeu Malloryju i Andrewu Irvineu, dvojici članova britanske kraljevske ekspedicije koji su u pohodu na Everest 9. lipnja 1924. godine nestali u nikad do kraja razjašnjenim okolnostima. Geolog Noel Odell koji je također bio član ekspedicije zadnji ih je vidio nekoliko stotina metara od vrha. Tad je zapuhao vjetar i njih dvojica su postali mit. Ta priča je postala mit, a znate kako je s mitovima, svašta se iz njih izrodi.

Špekulacije da su zapravo baš Mallory i Irvine prvi osvojili Mount Everest pojavile su se već 1933, dakle nepunih devet godina od njihova nestanka. Kako leševi nisu pronađeni (Irvineov nije nikad, a leš Georgea Malloryja pronađen je tek 1999. na visini od 8155 m), javnost je sa zanimanjem popratila pronalazak sjekirice za led jednog od njih na visini od 8460 m, a kad je 1991. na visini od 8480 m jedna ekspedicija pronašla dio opreme za disanje iz 1924. godine, sumnja je doživjela kulminaciju. Sumnja da su Mallory i Irvine stradali ne penjući se na vrh, već silazeći s njega. A to onda u potpunosti mijenja sve, uključujući povijest. I to ne samo onu alpinizma.

Naša priča počinje 1993. Makato Fukamachi, fotograf jedne neuspjele japanske ekspedicije na Mount Everest (dvojica poginulih), psihološki je potpuno uništen nakon te tragedije i umjesto da se vrati u Tokio s ostatkom ekspedicije, on odluči ostati u Katmanduu. U jednom secondhand dućanu alpinističke opreme primijeti sasvim slučajno stari fotoaparat marke Vestpocket Autographic Kodak Special. Isti onaj model koji je sa sobom nosio George Mallory 1924. u misiji iz koje se nikad nije vratio.

Fukamachi shvati da je možda pred njim ne dio povijesti, već sama povijest. Što ako je to baš to aparat koji je nosio Mallory? Što ako su u njemu negativi i dalje valjani? Što ako ono što se pronađe na njima dokaže da će se službena povijest ipak morati promijeniti? Sva ta pitanja koja su prolazila kroz glavu Fukamachiju nisu promakla ni vlasniku trgovine koji mu je prodao aparat. Sljedećeg dana, dok je Fukamachi večerao u hotelskom restoranu netko mu je provalio u sobu i ukrao aparat. Potraga za fotoaparatom i potraga za istinom Fukamachija meandrično vode Katmanduom suočavajući ga sa sve više i više misterija i zagonetki. A najveća od sviju je Joji Habu.

Joji Habu - čovjek mit

Iako je knjiga ispričana iz perspektive Makata Fumakachija koji je u isto vrijeme pozicioniran i kao aktivni sudionik priče i kao narator, fokus čitavog Vrha bogova je zapravo Joji Habu. Čovjek mit. Legenda alpinizma. Neka vrsta planinarskog Keysera Sozea. Kultni antijunak za kojeg znaju svi, a o kojem zapravo nitko ne zna ništa. Odrastao kao siroče, Habu je svoju tugu nadomjestio penjanjem.

Za njega je penjanje bilo puno više od samog sporta, hobija ili rekreacije. Za njega je ono bilo život. Neki su planinarenje doživljavali kao aktivnost koja je dušu dala za druženje, a za Habua je ono bilo sve. Penjući se Habu je živio, osjećao se živim i penjanje je bilo jedini način da sam sebi, a ponajviše drugima dokaže da je sposoban prevladati bilo kakva ograničenja. A tih je ograničenja bilo i previše.

Habu je tipičan primjer junaka klasične mange. Junaci u manga stripovima profilirani su tako da njihov karakter obično balansira na tankoj granici koja dijeli dobro od zla premještajući se slobodno s jedne na drugu stranu. Njihove karakterne crte nisu dane jednom za svagda, već se mijenjanju i razvijaju tokom vremena kao i sve druge ljudske osobine i sposobnosti. To dakako vrijedi i za njihove moralne vrijednosti koje su također podložne promjenama. Ili kako to formulira Antonia Levi, jedna od rijetkih zapadnjačkih iskonskih poznavateljica japanskog stripa: 'Kako se ljudska bića mijenjaju vremenom, prirodno je da se razbojnici preobrate u junake, dok će se za pojedine junake pokazati da posustaju.'

Habu nije ugodan lik. No on se to ne trudi niti biti. Dapače, baš obratno, kao da se trudi otjerati sve one oko sebe koji pokažu bilo kakav interes za njega. Odrastao sam, nikad nije znao ni primati ni davati ljubav. On ne govori puno, a socijalne vještine su mu minimalne. Postoje tek toliko da pronađe neki posao koji mu služi samo kao izvor prihoda za planinarske pothvate.

Habu nije bio glup. Štoviše, jako je dobro znao da je od malih nogu puno bolji penjač od mnogih onih koji se nisu toliko trebali truditi u životu. Od onih koji su imali sreće. A svaka ekspedicija košta. Pogotovo one najveće i najopasnije, one koje su ga jedino i zanimale. Habua je boljelo što penjači koji mu nisu ni do koljena uživaju privilegije koje su njemu nedostupne.

I baš zato je Habu na planinama radio sve ono što nitko nije, sve ono što se nitko nije usudio napraviti, pa čak ni pomisliti. I zato je Joji Habu odlučio napraviti ono što se smatra nemogućim. Napasti Mount Everest, sam, zimi, bez boca s kisikom, i to preko sjeverozapadnog zida. Jer samo tako će svima dokazati da je on puno više od običnog alpinista.

Doživjet će katarzu i umiriti sve one demone koji su godinama palili požare u njegovoj utrobi. Jer, kako smo rekli, penjanje je život, penjanje je smrt, penjanje je sudbina. A od sudbine ne možeš i ne smiješ pobjeći. Ali tek onda kad ispuniš smisao svojeg postojanja. Da, taj Joji Habu je izuzetno zajeban lik, a njegova je mizantropija ekstremna, no majstorstvo u pripovijedanju Jira Taniguchija dovelo je nas čitatelje u stanje da gotovo hipnotički, posve nesvjesno preuzimamo ulogu Makata Fukamachija i s njim dijelimo tu nevjerojatnu opsesiju Habuom. Jer počinjemo shvaćati neke stvari. Počinjemo shvaćati i razumjeti Habua.

U njegovoj simfoniji obilja volje i nadahnuća, ulog sreće bio je minimalan. Posjednik hermetične agresivnosti ulazio je u borbu s ledenim divom s namjerom da demonstrira viteško i duhovno, nikako ne silu i bijes. Filigranski rad, artizam, poeziju, a ne gnjev. Njegovo penjanje je bila čista umjetnost, a umjetnike treba razumjeti. Habu nam je pokazao da planine nisu samo planine, niti da je planinarenje samo planinarenje. Ne, ono je duboka interpretacija ljudske sudbine.

Planina, taj vražji Everest, ta magična piramida, to posljednje mjesto istinske muškosti, gdje se na protivnika kojeg cijeniš izlazi licem u lice, nudi jedino okrutne epiloge, no i takvi su plemenitiji od ishoda svjetovnih spletki gdje dominiraju podvale i lažni osmijesi. Habu je to znao, a za razliku od mnogih nas koji se bojimo, on se nije bojao i pristao je biti poput Prometeja za tu planinu okovan vječnom legendom.

Takve poput Habua valja slijediti, a ne oplakivati.

Pomalo drama, pomalo avantura, Vrh bogova na jednoj malo višoj razini funkcionira i kao izuzetna studija opsesije. Habuove sjeverozapadnim zidom Mount Everesta, Fumakachijeve Habuom. No to je samo prvi dojam. Istina je puno dublja. I jedan i drugi svoju svrhu kanaliziraju kroz tu opsesiju. Habu zna da ako ne ostvari svoj cilj, nikad neće pronaći mir, a Fumakachiju je zajebant život kroz pronalazak fotoaparata ponudio drugu šansu. I jedan će drugome pomoći. A hoće li uspjeti? Eh…

Veličanstveni japanski crtež

Što se tiče Taniguchijevog crteža, on je veličanstven. Da se razumijemo, ako volite ekspresivnost u crtežu i vizualne ekstravagancije možda nećete dijeliti moje mišljenje, no Taniguchi u gabaritima koje mu postavlja japanska škola stripa naprosto briljira. Taniguchi vanjske, vidljive dijelove radnje gotovo ignorira, no ono što radi s unutarnjim životom i doživljajima svojih likova ostavlja bez daha. I baš u tome segmentu je najočitija razlika u pripovjedačkoj tehnici i vizualnom stilu između japanske i euro-američke strip tradicije.

Frederik Shodt, vjerojatno najveći poznavatelj japanskog stripa izvan Japana, u svojoj knjizi 'The World of Japanese Comics' kaže: 'Tako, tamo gdje bi američki crtač mogao upotrijebiti jedan skučeni izrez da pokaže superheroja dok udara razbojnika, japanski će crtač vjerojatno prikazati samuraja koji rasijeca protivnika na nekoliko stranica, a akciju će nastojati pokazati iz nekoliko različitih 'kutova kamere'.

Prostor za eksperimentiranje je učinio da su japanski crtači postali majstori za komponiranje strip-stranice. Naučili su kako učiniti da stranica dobro teče, kako izgraditi napetost i izazvati raspoloženje variranjem brojnih prizora korištenih za opisivanje sekvenci; naučili su se služiti filmskim tehnikama pretapanja, zatamnjenja, montaže, pa čak i dvostruke ekspozicije.'

Kad tome dodamo da japanski crtači često i eksperimentiraju s kompozicijom table (u manga albumima nerijetko se jedna slika pruža preko cijele stranice, a okviri sličica nisu samo kvadratnog oblika nego su izvedeni u nebrojenim formama i oblicima), ne čudi opseg mangi. On često ide do 2000 stranica, čak i više. Vrh bogova nije iznimka. 1500 stranica podijeljenih u pet knjiga. 1500 stranica pripovjednog i vizualnog užitka. Dame i gospodo, pred vama je klasik.

Izdavač: Fibra

Komentari

Upozorenje: Uredništvo tportala protivi se širenju mržnje na vjerskoj, nacionalnoj, rasnoj ili drugoj osnovi. U slučaju da korisnici promiču govor mržnje ili vrijeđaju druge korisnike, komentiranje ispod tekstova bit će onemogućeno, a prekršitelji će biti prijavljeni policiji.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu