Možda jedina mana stana u koji sam se nedavno doselilo jest činjenica da je od mog prozora na petom katu do obližnjeg crkvenog zvonika udaljenost tek nekih stotinjak metara, potpuno nesmetanog i otvorenog zračnog prozora. Izduženi vertikalni zvonici uz pripadajuću crkvu, kao neposredni susjedi mjesta stanovanja, nisu novost u mom podstanarskom stažu, stoga mi je i prije prve ranojutarnje kakofonične simfonije susjeda s velikim križem bilo jasno da će za moja buđenja u zoru opet biti zaslužna buka crkvenih zvona, snažnija i dugotrajnija od bilo kakvog alarma na mobitelu.

Kažem buka jer je bizaran običaj glasne i snažne zvonjave nejasne poruke i cilja, u okrilju vremena i konteksta u kojem živimo, teško drukčije nazvati.

Vrijeme kada su crkveni zvonari 'jedini znali' koliko je sati, pa su gromoglasnom zvonjavom, uz adekvatan broj udaraca, okolna sela, zaseoke, mjesta ili čak gradiće budili i obavještavali o počecima liturgijskih svečanosti, označavajući istovremeno koliko je točno sati, davno je prošlo. Znatno manje, ali također miljama iza nas, je i vrijeme kada je Crkva tom istom pretjeranom i nadglašavajućom zvonjavom slavila 'vraćanje' svoje popularnosti u državi gdje je vjersku pripadnost bilo poželjno čuvati za sebe.

Danas Crkva u vjerski slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj, bez obzira na ljevičarski državni ustroj i predsjednika agnostika, ima itekako velik broj sljedbenika, jak lobi i važnost, pa ostaje nejasno čemu zadržavati zastarjele običaje zvukovne samopromocije koji zasigurno više smetaju nego nadahnjuju. Zato što smiju i mogu.

Ako ste ikada živjeli, spavali ili pokušavali spavati u blizini nekog zvonika, jasno vam je o čemu pričam. Ne morate biti poštar lakog sna da bi vas probudili, vjerojatno i pošteno razbudili, bučni udarci zvona čija se repeticija često broji čak i do sto puta. U 7 ili čak 6 ujutro. I onda se nastavlja tijekom cijelog dana. Zašto? I za koga?

Koje bi točno značenje trebalo imati takvo obilježavanje ranojutarnjih sati? Ako se radi o označavanju početka mise, tko je i kada potpisao da crkva smije i treba najglasnijim mogućim zvukovima o tome obavijestiti cijeli kvart? Ako netko nekada i jest, je li taj isti potpis danas već izblijedio i dobrano zastario? I koliko je tih vjernika koji baš svaki dan u cik zore pohodi te iste mise?

Ako devedesetak udaraca zvona u 6 sati ujutro pak cilja obilježiti početak dana, tko je i zašto upravo crkvu ovlastio da diktira kada bi nečiji dan trebao započeti?

Krenete li po bespućima interneta istraživati reakcije, razmišljanja i stavove svekolike domaće javnosti, zaplest ćete se u ogromnu mrežu informacija i naići na tematizirane stranice, raznorazne akcije, brojne forume, tekstove i teorije koji se već dugo vremena bave ovim istim pitanjima. Kome ta zvona zvone?

Podijeljena iskustva s buđenjima, lokacijama u zvonjavi najglasnijih i najučestalijih crkava, nevjerojatnim brojkama udaraca zvona, suludo visoke brojke izmjerenih frekvencije zvuka koji proizvode, samo su dio elaboracije evidentnog problema kojem država, zakon i zdrav razum još nisu stali na kraj. I daleko od toga da te uzaludne bitke i rasprave vode samo građani koji ne idu u crkvu ili se ne nazivaju vjernicima.

Kritike, komentare i pitanja postavljaju svi jer se činjenica da se nekadašnja tradicija danas pretvorila u prilično bizarnu, nezdravu i agresivnu naviku. A agresija i sve ono što nedovoljno dug i kvalitetan san mogu implicirati na zdravlje pojedinca, zasigurno nisu vrijednosti koje bi crkva trebala podržavati.
Ako se buka koju proizvode kafići, klubovi i koncerti može i mora smanjiti, reducirati ili zaustaviti kada to javnost odnosno susjedi zahtijevaju, zašto bi bilo drukčije s bukom zvonjave?

U državi navodnih vjerskih sloboda ponavljanje ovakvih pitanja ne bi trebalo biti deplasirano i pucanj u prazno, no čini se da nam ta ista zvona, za čije se češće mirovanje i tišu zvonjavu već dugo bore, poručuju drukčije.

Ali svako zvono, kad-tad, označi kraj. Valjda će i ova ranojutarnja. Do tada pišite kritike na prave adrese i stavljajte sir u uši. Amen.