Prije dva dana objavljen je popis nominiranih za Mercury, nagradu za najbolji britanski album godine po izboru britanske glazbene struke (tj. probranog dijela iste).

Koliko ste albuma s tog popisa slušali? Za koliko ste izvođača s njega uopće *čuli*? Koliko vam, ovako na licu mjesta, pada na pamet britanskih albuma iz protekle godine za koje mislite da su nepravedno izostavljeni? Jedan? Dva? Garant ne više, jelda?

U redu, dovoljno je baciti pogled na prošlogodišnje nominacije (Adele, James Blake, Katy B, PJ Harvey, Metronomy...) kako bi bilo jasno da nije riječ o nekoj kroničnoj krizi britanske mjuze nego jednostavno o lošoj godini, barem što se albumske berbe tiče. A ne treba pretjerivati ni s povlačenjem paralela s britpoperskim godinama 'cool Britannije': jest da u odnosu na, recimo, listu '95. ova aktualna ne izgleda kao da joj je mjesto u istom ringu, ali... Iako Mercuryja uvijek dobiju albumi rocka, elektronike ili popa, s vremenom je pojačan trud da se dobaci koja nominacijska koska izvođačima iz marginalnijih žanrova, pa je tako zadnjih godina postala praksa da se na popisu nalaze nikad-čuo jazzeri (Roller Trio), folkeri (Ben Howard) ili klasičari (nula bodove ove godine), i shodno tome nominacije su sve skupa znatno ezoteričnije nego u devedesetima.

No opet, uzmimo za primjer nominacije iz '98. Asian Dub Foundation. Catatonia. Massive Attack. Propellerheads. Pulp. The Verve. I tako dalje. Što je, osim zemlje podrijetla, bilo zajedničko svim ovim izvođačima?

Pa, ako ništa drugo, bilo im je zajedničko to da su dobrim dijelom imali *istu publiku*: ljude koji su revno pratili nova glazbena zbivanja u Engleskoj, držali do preporuka engleskog tiska, slušali istovremeno i engleski rock zato što je bio tankoćutniji/'intelektualniji' od američkog, i englesku elektroniku zato što je bila više orjentirana na albume za kućnu konzumaciju od europske... Bili su, rječju – anglofili.

A sad, bacimo opet pogled na zvučnija imena iz prošlogodišnjih nominacija. Adele. Elbow. James Blake. Katy B. PJ Harvey. Metronomy. Ako bi išli tražiti neku zajedničku nit što se tiče publike, onda mi se čini kako je u odnosu na popis iz '98. ovdje ta nit osjetno... elektroničkija? Ono, tipa, čini mi se kao da je puno više ljudi koji vole Jamesa Blakea i Katy B negoli onih koji vole Elbow *i* Jamesa Blakea, ili PJ Harvey *i* Katy B... Kao da je sve manje ljudi koji prate englesku muziku kao takvu *u globalu*, a ne samo određene žanrove i izvođače koji ih zanimaju.

Ili se tako samo čini?

Anglofilija je već duže vrijeme prvenstveno spika za alternativnu ekipu; Englesku nije romantizirala mladež koja je slušala Simply Red i Spice Girls, nego ona koja je slušala Smithse i Blur, ili Aphex Twina i Roni Sizea. A ako je anglofilija ptica s jednim gitarskim i jednim elektroničkim krilom, ona više ne leti tako visoko kao nekoć jednostavno zato što je - jedno od tih krila zakržljalo.

Ovomilenijalna reinkarnacija britpopa je vratila engleske gitare na engleske top-liste, ali Scouting for Girls, The Hoosiers, The View i deseci sličnih kvazi-indie bendova nikad nisu bili prigrljeni izvan Otoka od strane ljudi koji su slušali britpop (ili novih generacija na sličnoj valnoj duljini) zato što... Pa, to nije bila muzika za alternativce, za sramežljive, neshvaćene, čudake, otpadnike - to je bila haga-vaga muzika za pivsku rulju. Mislim, ne bi ni britpop bio osvojio srca anglofila diljem svijeta da su ga umjesto Blurova i Suedeova činili samo raznorazni Oasisi! A u međuvremenu se i američki indie-rock dosta smekšao te preoteo dobar dio te publike, tako da će trebati još puno The xx-ova da se vrati izgubljeno povjerenje.

S druge strane, međutim, imamo i bass-geekovima diljem svijeta, čije su oči i dalje uprte u London s nesmanjenim žarom. Pričam o ljudima koji su skidali Dubstep warze sa Soulseeka i počinjali raditi prve dubstep partije u svojim zemljama (te počeli dizati ruke od dubstepa čim je postao iole populističniji). Koji su skupa s engleskim DJ-ima i producentima otkrivali ghetto-tech i juke. Koji su se zainteresirali za deep house tek kad su i engleski post-dubstep producenti za nj zainteresirali. Koji ovog trenutka pokušavaju naći nešto pozitivno u sjevernoengleskom jackinu iako znaju da to nije muzika za njih, ali jebiga, kad je nova pojava u UK bass-kontinuumu! (Ovo ulinkano mi je, BTW, najdraži ovogodišnji dugosvirajući komad glazbe; ako tko slučajno ima ID za stvar na 1:06:11 – SPASITE ME PLZ!!!)

Nije to armija koja se može brojčano mjeriti s onom koju su nekad okupljali britpop-bendovi – ali jest, ako mene pitate, jedina zahvaljujući kojoj se može reći da autentična glazbena anglofilija nije stvar prošlosti.