Jelenin kulturni greben

Živimo u policijskom dvorištu

Objavljeno: 16.09.2012 09:01 / Jelena Mandić-Mušćet

Foto: Promo fotografije Promo / Promo

Na kratkom potezu između zgrade Hrvatske elektroprivrede i Laginjine ulice u Zagrebu nalazi se 48 nadzornih kamera. Gdje su točno smještene moguće je vidjeti u Umjetničkom paviljonu, na izložbi Željka Kipkea koji upozorava da diktatorska vremena nisu prošla

Je li nas ikada prestao motriti Veliki Brat? Ako ste dosad bili skeptični, sad biste mogli postati paranoični, pogotovo ako prošetate po zagrebačkom Umjetničkom paviljonu i razgledate izložbu "Policijsko dvorište" jednog od najvećih suvremenih hrvatskih slikara Željka Kipkea.

Okupljene instalacije, objekti, slike i filmovi multidisciplinarno upozoravaju da je sloboda postala imaginarna kategorija i da naše društvo drastično teži represiji. O toj smo temi porazgovarali s Kipkeom, slikarom koji je ujedno i briljantan esejist, likovni kritičar, filmski redatelj i pisac.

Živimo li doslovno u policijskom dvorištu?

Cijela Europa živi u policijskom dvorištu, a ne samo mi. Ulazimo u jedan činovnički sustav u Europskoj uniji, u kojemu je sve propisano: od toga kako treba izgledati rajčica do dress codea za hodanje ulicom. Vjerojatno će biti propisano i koliko ćemo se dugo smjeti zadržavati na ulici. Zvuči karikirano, ali sasvim je moguće da će za deset ili dvadeset godina biti tako ili možda još drastičnije.

Film "Nadzorna kamera" baziran je na svakodnevnom praćenju gradnje zgrade nacionalne špijunske službe?

Film sam počeo snimati tijekom gradnje zgrade nacionalne obavještajne službe u mom susjedstvu. Početni cilj mi je bio napraviti inverziju, da ja kao privatno lice sa svojom kamerom nadzirem buduću instituciju zaduženu za nadzor svih hrvatskih građana. Film je u hodu dobivao na raskoši. U početku je bio zamišljen kao švenkanje po gradilištu, a kad sam shvatio da će to biti dosadno, počeo sam razmišljati o filmu dnevničkog tipa. Dodavao sam razne sadržaje: filmove, dnevne afere, policijske slučajeve…, sve što se odnosi na temu represije, policijskog poslovanja i sličnog. Na koncu sam dobio jedan barokni film sa širim presjekom društva u kojem se iz dana u dan potencira atmosfera represije.

Kako je nastala vaša podna grafika "Zagrebačka ruta", u kojoj locirate veliki broj nadzornih kamera u središtu grada?

Ta je instalacija vezana uz jedan od ključnih segmenata filma "Nadzorna kamera", koji obuhvaća put od moga stana u blizini Hrvatske elektroprivrede do atelijera kolege fotografa koji živi u Laginjinoj ulici. Tom rutom vrlo često prolazim i nikad nisam obraćao pažnju na nadzorne kamere, ali radeći film i vidjevši upozorenje na zgradi u Laginjinoj, na kojemu je pisalo da je objekt pod nadzorom, palo mi je na pamet da pobrojim sve nadzorne kamere na toj trasi. Bilo ih je 48. To je vrlo kratka relacija u kojoj smo cijelo vrijeme pod prismotrom. Neprestano smo kontrolirani, praktički se ne možemo sakriti. Možda neke od tih kamera i nisu u funkciji, ali većina jest, jer se nalaze iznad banaka i poslovnih objekata koji moraju imati nadzorne kamere zbog sigurnosnih razloga. Ali, kamere imaju i Hrvatska lutrija, Galerija Zaklade, Croatia osiguranje, Sokol Marić, Škola primijenjene umjetnosti i dizajna, kino Europa… Uz kino Europa su postavljene tri nadzorne kamere. Stvarno mi nije jasno zašto. Snima li tu možda netko dokumentarni film?

Gradske su vlasti nedavno najavile postavljanje dodatnih nadzornih kamera kojima će kontrolirati sve živo i neživo u užem središtu grada. Prema tome, nedvojbeno nam predstoji policijsko dvorište.

Politička vremena se mijenjaju, ali zanimljivo je da umjetnicima sklonima društvenom angažmanu i subvezivnom djelovanju ne nedostaju teme?

Čudno mi je da se mlađi kolege ne bave tim temama, već su zaokupljeni estetiziranjem društvenog aktivizma. Nitko ne nabada pravi problem. Bilo bi za očekivati da su mlađe generacije osjetljivije spram problema špijuniranja građana, ali nitko ne reagira. Okruženi smo pritiskom i represijom. Mene je inspirirao umjetnik Thomas Ruff, umjetnik čiju sam izložbu vidio u Budimpešti prije dvije, tri godine. Izložio je seriju fotografija s portretima svojih kolega, na kojima svi izgledaju kao da su snimljeni za osobne iskaznice.

Ruff je u jednom intervjuu objasnio da je to njegova reakcija na ponašanje većine kolega u javnom prostoru u olovnim vremenima, kada je cijela Njemačka bila premrežena nadzornim kamerama. Svi koji su se pojavljivali u javnom prostoru bili su potencijalno opasni, pa građani nisu željeli izrazom lica privlačiti pažnju. Zadržavali bi masku kao na osobnoj karti, da nadzorne službe ne bi posumnjale u nešto. Ta serija fotografija govori o voajerizmu u ime državnih institucija. Kad sam je vidio palo mi je na pamet da bih mogao nešto na tu temu raditi u svojoj zemlji. Otvorio se nevjerojatan poligon. Izložba je nastala u roku dvije godine, unutar kojih sam uspio načeti neke probleme i razviti ih kroz tri različita projekta.

Zašto su dvije ključne slike na izložbi, na kojima su prikazani Tito na Festivalu u Puli i Staljin u Boljšoj teatru, okrenute naopako?

Bit ću krajnje otvoren i priznat ću da ne znam otkud je došao taj impuls da ih okrenem naopako. Jednostavno sam to morao učiniti. Jedan glas mi je redao da slike okrenem naopako i da ne trebam davati nikakva objašnjenja. Naknadno se mogu pronaći nevjerojatna tumačenja.

Znao sam da će me većina dobrih poznavatelja povijesti suvremene umjetničke prakse upozoravati na Georga Baselitza, njemačkog ekspresionističkog slikara koji je motive prikazivao naopako. Međutim, ja svoje slike nisam slikao naopako, nego sam ih naknadno okrenuo, vjerojatno htijući upozoriti da se u današnje doba, kad se govori o pojačanoj slobodi i demokraciji, diktatorska vremena ne smiju ponoviti.

Naopako okrenute slike privlače posebnu pozornost i ukazuju na paradoksalnu činjenicu: da se segment nadzora, špijuniranja pojedinaca, zapravo pojačao i da će se u budućnosti udesetorostručiti.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu