POPFENOMENOLOGIJA

Koga i što imamo pravo kritizirati

Objavljeno: 28.09.2012 11:34 / Tonći Kožul

Foto: Ostale fotografije Shutterstock / Christian Bertrand

Hejter sere po Dylanu, i druge dogodovštine u glazbenoj kritici.

Prije par tjedana Guardian je objavio osvrt na novi album Boba Dylana... Iz pera čovjeka koji Dylana ne može smisliti, kao što priznaje odmah u prvom odlomku:

'Jedini dosadašnji pokušaj da ga prokužim je bio završio nakon dvije i pol pjesme s best-of kompilacije, koju sam potom bacio kroz prozor, zgranut što se netko usuđuje pjevati na taj način i zvati to umjetnošću. '

Sličnog je tipa bio i članak na NPR-u otprije par mjeseci, s impresijama studenta koji je po prvi put u životu poslušao 'It Takes a Nation of Millions to Hold Us Back' Public Enemyja:

'Svjestan sam da slušam jednu od najhvaljenijih rap ploča svih vremena, ali ništa me ne grabi. Neulašteni vokal Chuck D.-ja gurnut je u prvi plan, praćen samo perkusijama koje mi zvuče slabašno, i semplovima funk-gitara koji mi, iskreno, djeluju kao da su iz crtića.'

Primarna svrha ovakvih tekstova je, naravno, da izazovu žustre rasprave te tako matičnim sajtovima namlate page-viewse, što je u oba slučaja – naravno – uspješno ostvareno (u komentarima NPR-ovog članka se javio čak i Questlove iz Rootsa!). No ako bi ta dva članka i okarakterizirali kao besmisleno trolanje, to prije ide svega na dušu urednicima koji su ih naručili – ne i njihovim autorima, koji su dali sve od sebe da budu na visini zadatka, pa makar i s varirajućim rezultatima (jedan je ipak profesionalan glazbeni kritičar, a drugi tek neiskusan stažist).

U svakom slučaju, ja ih ne bih okarakterizirao kao besmisleno trolanje! Mislim, svaku svetu kravu valja tu i tamo malo zaklati: ako ništa drugo, barem zato da bi se fanatike i fundamentaliste podsjetilo kako se ne moramo baš svi klanjati istim stvarima.

A i uostalom, pristup tabula rasa često zna na klasike baciti neko novo svjetlo. NPR-ov Austin, recimo, efektno sumira zašto Public Enemy nemaju nikakvog smisla generaciji odrasloj na Drakeu: 'Kad Chuck D. pokušava biti melodičan, njegov glas se obrušava poput onoga narednika na vojnom treningu. Grub je, oštar, poput tenka – a ja sam mu pristupio očekujući bentleyja.' Dok Guardianov Alex skreće pažnju na fascinantan nesrazmjer Dylanove ikoničnosti i položaja njegove *glazbe* u popularnoj kulturi: ono, čovjek je jedna od najpoznatijih figura rock-ere, svi znaju za njega – a opet, malo tko tko nije njegov fan će znati ijednu njegovu stvar iz... ha, zadnjih 40+ godina?

S druge strane, posrijedi ipak jesu okršaji u kojima je dotičnim albumima *u startu* bilo suđeno da izvuku deblji kraj: bilo bi vjerojatno poštenije da je suočavanje s Public Enemyjem prepušteno nekom mladoturku koji umjesto Drakea obožava Death Grips, i bilo bi možda više fer da je – kad se već Dylan daje u ruke nekome tko je krajnje nesklon njegovom izričaju – meta jedan od albuma koje se naširoko smatra njegovim vrhuncima (je, znam da ljudi dosta hvale 'Tempest', ali zasigurno bi malo tko otišao toliko daleko da bi rekao da je baš u istoj klasi s 'Blonde on Blonde' ili 'Blood on the Tracks', ne?).

Zašto se, kao zakleti pobornik subjektivnog pristupa glazbenoj kritici, sad tu razmećem s riječima poput 'pošteno' i 'fer'? Pa, eto, zato što mislim da bi u pravilu trebalo pisati o muzici samo kad joj se prilazi s nekakvim minimumom dobre volje. (Kažem ' u pravilu' zato što članci poput ova dva gore znaju biti zabavni, ponekad čak i poučni – ali ipak nude samo površinske uvide, i zato nipošto ne bi bilo dobro da su norma .)

Na što točno mislim pod 'minimumom dobre volje'?

Pa, ono, svaki komad glazbe na svijetu je drugačiji od bilo kojeg drugog; pri stvaranju svakog je primijenjen niz različitih taktika, koje – ovisno o nizu faktora – ponekad funkcioniraju, a ponekad ne.

Naravno da nitko od nas pri procjeni rezultata ne može *uvijek* biti maksimalno pošten i fer, jer smo svi ljudi od krvi i mesa s vlastitim predrasudama i preferencijama, zbog kojih često znamo napasti neku pjesmu ili ploču zato što držimo da nije ostvarila ono na što *mislimo* da cilja, ili ono na što mislimo da bi *trebala* ciljati, a ne zato što nije ostvarila ono na što *stvarno* cilja. (I ŠTO JE UOPĆE STVARNO?!? Ufff, zajebana stvar taj relativizam...)

No opet, ako netko misli da određene vrste taktika *nikada* ne funkcioniraju ('Auto-tune, fuj!!!'), ili misli da nikada ne mogu funkcionirati u *određenim* kontekstima ('Što se jebeni Justin Bieber ima petljati u dubstep'?), ili ne misli ama baš ništa pozitivno o njihovoj funkciji ('Jeftine poskočice za mase')- onda bi IMHO bilo najbolje da pisanje o takvoj glazbi prepusti ipak nekom drugom.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu