U Krajiškoj 29 saznajte kako je živio veliki umjetnik koji se suprotstavljao sustavu, komercijalnom uspjehu, konzumerističkom ludilu i drugim pošastima našega doba
Kad sam prvi put dolazila u Krajišku 29, pomislila sam da je Tom umro. U stanu se čuo glas svećenika, a na kucanje na vratima dugo nitko nije odgovarao. Kad su se vrata napokon otškrinula, shvatila sam da Tom gleda nedjeljnu misu na televizoru. Pustio me unutra na kratko, pogledao što sam donijela i rekao: "Ako mi drugi put budete donosili neku hranu, neka to budu samo nezačinjeni kuhani krumpiri."
Tu scenu nisam mogla izbaciti iz misli kad sam ljetos, prvi put nakon smrti Toma Gotovca, posjetila prostor u kojemu je taj veliki umjetnik živio i sustavno ga pretvarao u jedinstveno umjetničko djelo.
Stan Toma Gotovca danas je nezaobilazno mjesto za mnoge strane kustose, direktore važnih inozemnih institucija, predavače i studente koji dolaze u Zagreb. Boravak u tom prostoru smatraju velikom privilegijom i fascinirani su kad vide što je sve unutra sačuvano, kazuje nam Darko Šimičić iz Instituta Tomislav Gotovac.
Hodnik, kuhinja i WC ostali su autentični, s gomilom stvari koje je Tom svakodnevno pohranjivao: plastičnim vrećicama, gumicama, snopovima računa, plakata, čepova, isječaka iz novina…
Gotovčevi su u Krajišku 29 doselili 1941. godine, došavši u Zagreb iz Sombora, u kojemu je rođen Tomislav. Od majke Elizabete (zvane Beška) naslijedio je ljubav prema filmu. Stan u Krajiškoj 29 bio je središte Tomova svijeta. Njemu se konstantno vraćao, čak i kada je započeo obiteljski život na drugim adresama. U Krajiškoj je uvijek imao svoju sobu, a trajno se vratio u taj prostor nakon majčine smrti 1987. godine.
Stan u Krajiškoj konstantno se pojavljuje u njegovim radovima. Neki njegovi rani filmovi snimani su s terase i kroz prozor kupaonice. Na zidu balkona još uvijek se vidi trag zidne slike koja je nastala ranih šezdesetih, kada je Tom na smetlištu našao reprodukciju jedne Mondrianove slike i preslikao je. Mnoštvo fotografija snimljeno je u stanu. Žarko Vijatović je krajem osamdesetih snimio seriju izvrsnih portreta: u sobi, na terasi, u podrumu, na stepenicama. Izuzetnu seriju fotografija, nazvanu "Nakon Beškine smrti" potpisuje i Nino Semialjac, koji je na Tomov poziv dokumentirao dirljivu urednost.
U stanu je snimljen i film "Samuraj" Ivana Faktora, začudno svjedočanstvo o životnome prostoru koji se na prvi pogled doima kao neuredno odlagalište, s visokim tornjevima svakovrsne dokumentacije. Pažljivije oko brzo će uočiti da su predmeti brižljivo, gotovo apotekarski sortirani, pa se tako u jednoj kutiji, prema Tomovom zapisu na malom papiriću, krije točno 1699 čepova.
Tom je kolekcionirao plakate, prometne znakove, vrećice meda, konzerve graha, prazne kuverte, škare, kvačice, plastične vrećice… Na tlu kraj WC-školjke ni danas ne stoji jedan Sanitar, već mini zbirka od četiri boce istog dezinfekcijskog sredstva. Tomova prijateljica Vlasta Delimar smatrala je da je stan trebao biti kompletno sačuvan u izvornom stanju, kakav je bio u trenutku njegove smrti, no tada bi to, smatra Šimičić, bio samo mauzolej u kojemu bi ostalo nedostupno ono što je najdragocjenije – Tomovi radovi, kolaži, fotografije, filmovi, arhivska građa…
Postojala je ideja da grad Zagreb otkupi stan i djelomično sačuva ambijent te ondje osnuje Centar za performans, ali nije bilo dovoljno interesa. Sve je to ponukalo Tomovu nasljednicu, kćer Saru, i njezinu majku Zoru Cazi Gotovac, da se oslone na vlastite snage i u suradnji s nezavisnim kustosom Darkom Šimičićem osnuju arhiv Tomislava Gotovca.
No, kako država ne dozvoljava korištenje imena arhiv, pokrenuli su Institut Tomislava Gotovca. Cilj im je brinuti se o umjetničkoj ostavštini, obradi i promociji Tomova djela, i to na međunarodnom planu. Sudeći prema zatečenoj filmskoj, fotografskoj i arhivskoj građi, posla ima za sljedećih pedeset godina, navodi Šimičić, ističući da nema vremena za čekanje.
U stanu je pronađena i nepoznata umjetnička građa, među kojom se kriju kolaži, fotografije, korespodencija… Tu je i nikad izlagana serija color-fotografija performansa "Zagreb, volim te". Sačuvani su svi kostimi i rekviziti performansa koje bi bilo sjajno vidjeti na kvalitetnoj retrospektivnoj izložbi. Svatko tko je poznavao i cijenio Toma trebao bi upoznati stan u Krajiškoj 29. U njemu se, primjerice, ne može organizirati Noć muzeja, ali primaju zainteresirane pojedince koji najave svoj dolazak. Možda je za Toma baš dobro da grad Zagreb nije preuzeo brigu o njegovoj umjetničkoj ostavštini, jer bi najvjerojatnije završila u nekom depou, izvan dohvata javnosti.
"Ako je ostavština zaključana, umjetnik je dvostruko mrtav.
Na žalost, to se u nas prečesto događalo. Odlučni smo dokazati da je Tom živ sto na sat. Takav je bio on, takav je njegov art, i po toj logici nastavljamo dalje. Zasad sve financijske troškove snosi obitelj, ali počinjemo dobivati i neka dodatna sredstva", ističe Šimičić.
Razne domaće i strane institucije stalno traže Tomova djela na posudbu, a posljednji u nizu je bečki Leopold Museum koji će fotografije iz serije "Foxy Mister" pokazati na izložbi muškog akta, u društvu Rubensa i Duerera. Tomovi radovi predstavljeni su i u sklopu aktualne promocije hrvatske umjetnosti u Parizu.
Ako se sjećate čovjeka koji je u komunističkim danima šetao gol po središtu Zagreba, ljubio užareni alfalt i živcirao malograđane, svakako posjetite Krajišku 29. Otkrit ćete kako je živio veliki umjetnik koji se suprotstavljao sustavu, komercijalnom uspjehu, konzumerističkom ludilu i drugim pošastima našega doba, koristeći vlastito tijelo kao glavno izražajno sredstvo.
