Premda često pomalo nespretno brendiran kao "Grad muzeja", čini mi se da je Zagreb u posljednjih par godina sebi slobodno mogao priskrbiti epitet "Grad filmskih festivala", ali isto tako i Hrvatska "Zemljom filmskih festivala", jer se epidemija festivala, poglavice filmske tematike, unazad pet-šest godina nezaustavljivo širi.

Pregledate li neki preklopljeni kalendar filmsko-festivalskih događanja koja se kroz godinu dešavaju u hrvatskoj metropoli, a i u ostalim dijelovima očito filmski osviještene države, izgleda da bi se za još koju godinu moglo dogoditi da ne postoji tjedan u godini bez barem jednog filmskog festivala. Vjerovali ili ne, u Hrvatskoj trenutačno postoje čak 34 filmska festivala, od kojih se njih gotovo polovica održava u Zagrebu. U kvaliteti, produkcijskim dosezima, popularnosti, ali i tradiciji postojanja variraju, no neosporno je da im iz godine u godinu broj raste.

Dugometražni ili kratkometražni, igrani ili dokumentarni, domaći ili strani, animirani, amaterski, subverzivni, eksperimentalni, zatim oni snimljeni u jednom kadru, mediteranski ili noir, pa čak i trash filmovi, koji god od navedenih vrsta i filmskih žanrova jesu vaše polje interesa, Hrvatska zasigurno ima festival na kojem ćete zadovoljiti svoje filmske apetite. Uz poli-festivalski fenomen Zagreba te na popisu domaćina barem jednog festivala očekivano prisutne Rijeke, Splita, Pule ili Dubrovnika, svoj festival, osim legendarne mikrolokacije Motovuna, imaju i manje sredine kao što su Supetar na Braču, Ičići, Ivanić Grad, Vukovar, Požega, pa čak i Zabok, odnosno dvorac Veliki Tabor.

No, bez obzira na možda ipak pretjeranu kvantitetu i kvalitativnu raznolikost ponude, u činjenici da filmskih festivala u Hrvatskoj ima toliko jako puno nema zapravo ništa loše.

Velika većina ovih festivala (ako je suditi po onima koje i sam redovno posjećujem ili s kojih se popratne fotografije brzo zavrte na internetu) često su dosta posjećeni. Filmovi koji se na tim istim festivalima prikazuju, koji su daleko od mainstreama, 3D prenemaganja, romantičnih komedija i američkih blockbustera koji opsjedaju multiplekse, izgledno imaju svoju profiliranu publiku i ljudi su generalno gladni ovakvih događanja, što trenutačno i dugoročno gledano može biti samo pohvalno u kontekstu industrije gdje rekorde gledanosti obaraju uraci argumentirano upitne kvalitete.

Ono što je ipak malo bizarno u čitavom scenariju gotovo fanatičnog obožavanja festivala je ironična i disproporcionalna činjenica da se ovaj pomalo suludi scenarij filmsko-festivalske ljubavi odvija u državi gdje je filmska produkcija, osobito igranog filma, na nivou od nekih sedam-osam novih domaćih dugometražnih igranih filmova u godini, od kojih tek pokoji prigrli kritika, a još manje njih publika.

Stoga masovnost filmskih festivala u Hrvata treba gledati kroz prizmu edukacije, «ulaganja u budućnost», kontinuiranog serviranja odličnog i dobrog sadržaja toj gladnoj publici željnoj kvalitete.

Pune dvorane, ljetna kina i trgovi svih mogućih festivala mjesta su pred čijim će platnima (nadam se) stasati generacije i generacije novih autora i nove publike: autora koji će stvarati gledljiv, autentičan i suvremen domaći filmski izričaj, te isprofilirane i osviještene publike koja će vrednovati kvalitetu, ali i taj isti "hrvatski filmski proizvod" neće zaobilaziti u širokom luku nauštrb nekih razvikanijih i lovorikama urešenih stranih naslova. Stoga činjenica da filmskih festivala u Hrvatskoj ima toliko puno zaista može biti samo dobra stvar.

Ono što veliku većinu festivala čini centrima trenutačnih događanja u pojedinom gradu, uz manjak bilo kakve ostale kulturne ponude, jesti i neosporan šarm i energija koji neke od njih dosljedno prate. I s jedne i s druge strane "platna". Horde vjernih pratitelja i publike s jedne strane te volontera, entuzijasta i nikad dovoljno plaćenih honoraraca s druge organizacijske strane u međusobnoj sinergiji zagrebačku svakodnevicu često nakratko pretvore u zonu koju će «slučajni prolaznik» percipirati kao sredinu izuzetnih pozitivnih vibracija i bogate kulturne ponude, koja ne staje samo na filmovima. Činjenica je da bi, da nema filmskih festivala, zagrebački kulturni život često bi bio potpuno neprepoznatljiv i dosadan.

Stoga uzmite svoje kalendare i krenite guglati i bilježiti kad će se koji festival održati, jer predstojeću "školsku godinu", nadolazeću ozbiljnu jesen i dugu zimu bit će lakše proživjeti uz stalno serviranje nekih nagrađivanih, osebujnih, drugačijih i inspirativnih filmova i filmića.

Za početak tu je popularni ZFF koji starta za manje od tjedan dana. Najposjećeniji i po mnogima sadržajno najkvalitetniji filmski festival u Zagrebu već tradicionalno obilježava početak kulturne jeseni u metropoli. Glavna radnja ZFF-a, ali i većine zagrebačkih festivala odvija se u Kinu Europa. Riječ je o kinu koje je davno prestalo biti «samo kino» i postala nezaobilazno mjesto zagrebačke kulturne scene. U onim kratkim periodima kad se gradskim trgovima ipak ne vijore zastave nekog od festivala Kino Europa, kao i kino Tuškanac, publici se trude donositi tematizirane ili državom nastanka određene filmske cikluse i tjedne filma, osiguravajući kontinuitet visoko kvalitetne filmske ponude tijekom čitave godine.

Ako imate neku realiziranu ili imaginarnu listu razloga zbog kojih valja pobjeći iz Zagreba u potrazi za kulturno bogatijim životom u nekoj od europskih ili svjetskih metropola, filmska ponuda na njoj sigurno ne bi trebala biti. Ako nekim čudom jest, odmah je izbrišite.