Ivan nekad piše

Jesmo li grad i država filmskih festivala?

Objavljeno: 08.10.2012 10:55 / Ivan Dorotić

Foto: Ostale fotografije Shutterstock / id

ZFF, JFF, RAF, DOX, 25FPS... Ove slovne kratice svakom će stanovniku Zagreba, iole upoznatom s kulturnim događanjima u gradu, umjesto pukih slova i slogova direktno sugerirati da se radi o skraćenicama za neki od zagrebačkih filmskih festivala

Premda često pomalo nespretno brendiran kao "Grad muzeja", čini mi se da je Zagreb u posljednjih par godina sebi slobodno mogao priskrbiti epitet "Grad filmskih festivala", ali isto tako i Hrvatska "Zemljom filmskih festivala", jer se epidemija festivala, poglavice filmske tematike, unazad pet-šest godina nezaustavljivo širi.

Pregledate li neki preklopljeni kalendar filmsko-festivalskih događanja koja se kroz godinu dešavaju u hrvatskoj metropoli, a i u ostalim dijelovima očito filmski osviještene države, izgleda da bi se za još koju godinu moglo dogoditi da ne postoji tjedan u godini bez barem jednog filmskog festivala. Vjerovali ili ne, u Hrvatskoj trenutačno postoje čak 34 filmska festivala, od kojih se njih gotovo polovica održava u Zagrebu. U kvaliteti, produkcijskim dosezima, popularnosti, ali i tradiciji postojanja variraju, no neosporno je da im iz godine u godinu broj raste.

Dugometražni ili kratkometražni, igrani ili dokumentarni, domaći ili strani, animirani, amaterski, subverzivni, eksperimentalni, zatim oni snimljeni u jednom kadru, mediteranski ili noir, pa čak i trash filmovi, koji god od navedenih vrsta i filmskih žanrova jesu vaše polje interesa, Hrvatska zasigurno ima festival na kojem ćete zadovoljiti svoje filmske apetite. Uz poli-festivalski fenomen Zagreba te na popisu domaćina barem jednog festivala očekivano prisutne Rijeke, Splita, Pule ili Dubrovnika, svoj festival, osim legendarne mikrolokacije Motovuna, imaju i manje sredine kao što su Supetar na Braču, Ičići, Ivanić Grad, Vukovar, Požega, pa čak i Zabok, odnosno dvorac Veliki Tabor.

No, bez obzira na možda ipak pretjeranu kvantitetu i kvalitativnu raznolikost ponude, u činjenici da filmskih festivala u Hrvatskoj ima toliko jako puno nema zapravo ništa loše.

Velika većina ovih festivala (ako je suditi po onima koje i sam redovno posjećujem ili s kojih se popratne fotografije brzo zavrte na internetu) često su dosta posjećeni. Filmovi koji se na tim istim festivalima prikazuju, koji su daleko od mainstreama, 3D prenemaganja, romantičnih komedija i američkih blockbustera koji opsjedaju multiplekse, izgledno imaju svoju profiliranu publiku i ljudi su generalno gladni ovakvih događanja, što trenutačno i dugoročno gledano može biti samo pohvalno u kontekstu industrije gdje rekorde gledanosti obaraju uraci argumentirano upitne kvalitete.

Ono što je ipak malo bizarno u čitavom scenariju gotovo fanatičnog obožavanja festivala je ironična i disproporcionalna činjenica da se ovaj pomalo suludi scenarij filmsko-festivalske ljubavi odvija u državi gdje je filmska produkcija, osobito igranog filma, na nivou od nekih sedam-osam novih domaćih dugometražnih igranih filmova u godini, od kojih tek pokoji prigrli kritika, a još manje njih publika.

Stoga masovnost filmskih festivala u Hrvata treba gledati kroz prizmu edukacije, «ulaganja u budućnost», kontinuiranog serviranja odličnog i dobrog sadržaja toj gladnoj publici željnoj kvalitete.

Pune dvorane, ljetna kina i trgovi svih mogućih festivala mjesta su pred čijim će platnima (nadam se) stasati generacije i generacije novih autora i nove publike: autora koji će stvarati gledljiv, autentičan i suvremen domaći filmski izričaj, te isprofilirane i osviještene publike koja će vrednovati kvalitetu, ali i taj isti "hrvatski filmski proizvod" neće zaobilaziti u širokom luku nauštrb nekih razvikanijih i lovorikama urešenih stranih naslova. Stoga činjenica da filmskih festivala u Hrvatskoj ima toliko puno zaista može biti samo dobra stvar.

Ono što veliku većinu festivala čini centrima trenutačnih događanja u pojedinom gradu, uz manjak bilo kakve ostale kulturne ponude, jesti i neosporan šarm i energija koji neke od njih dosljedno prate. I s jedne i s druge strane "platna". Horde vjernih pratitelja i publike s jedne strane te volontera, entuzijasta i nikad dovoljno plaćenih honoraraca s druge organizacijske strane u međusobnoj sinergiji zagrebačku svakodnevicu često nakratko pretvore u zonu koju će «slučajni prolaznik» percipirati kao sredinu izuzetnih pozitivnih vibracija i bogate kulturne ponude, koja ne staje samo na filmovima. Činjenica je da bi, da nema filmskih festivala, zagrebački kulturni život često bi bio potpuno neprepoznatljiv i dosadan.

Stoga uzmite svoje kalendare i krenite guglati i bilježiti kad će se koji festival održati, jer predstojeću "školsku godinu", nadolazeću ozbiljnu jesen i dugu zimu bit će lakše proživjeti uz stalno serviranje nekih nagrađivanih, osebujnih, drugačijih i inspirativnih filmova i filmića.

Za početak tu je popularni ZFF koji starta za manje od tjedan dana. Najposjećeniji i po mnogima sadržajno najkvalitetniji filmski festival u Zagrebu već tradicionalno obilježava početak kulturne jeseni u metropoli. Glavna radnja ZFF-a, ali i većine zagrebačkih festivala odvija se u Kinu Europa. Riječ je o kinu koje je davno prestalo biti «samo kino» i postala nezaobilazno mjesto zagrebačke kulturne scene. U onim kratkim periodima kad se gradskim trgovima ipak ne vijore zastave nekog od festivala Kino Europa, kao i kino Tuškanac, publici se trude donositi tematizirane ili državom nastanka određene filmske cikluse i tjedne filma, osiguravajući kontinuitet visoko kvalitetne filmske ponude tijekom čitave godine.

Ako imate neku realiziranu ili imaginarnu listu razloga zbog kojih valja pobjeći iz Zagreba u potrazi za kulturno bogatijim životom u nekoj od europskih ili svjetskih metropola, filmska ponuda na njoj sigurno ne bi trebala biti. Ako nekim čudom jest, odmah je izbrišite.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu