E-HYPE

PisacUp

Objavljeno: 13.10.2012 08:02 / Kristian Benić

Foto: Ostale fotografije Shutterstock / kb

Zašto je i svaki kulturnjak morao pratiti prošlotjednu debatu o startupu

Dva intenzivna 'startup debatna' tjedna, kako ih komotno možemo nazvati, pomalo su iza nas. Možda samo zato što sam ogromnim dijelom svoje ličnosti uklopljen u retro svijet ex-Yu informatičkih časopisa, ali čitajući suvremene kilometarske blogpostove 'biti ili ne biti' rasprava, memorija stalno doziva naslove Mog mikra i Računara u vašoj kući o petnaestogodišnjim klincima hakerima koji će radom u svojim zamračenim sobama iskorijeniti trulež iz raspadajućeg socijalističkog sustava. Toliko puta viđene nade za koje se ovaj put iskreno nadamo da nisu lažne.

Iako je izrazito bombastična, emocionalna i užarena 'startup rasprava' je dometom zapravo prilično ograničena i strogo sektorski definirana. O njoj teško dvije suvisle rečenice mogu složiti oni koji ne žive na Twitteru, blogovima ili ne rade u zainteresiranim privrednim subjektima. Ono što je pri tome znatno kobnije je to da o njoj ostaju neinformirani i bivaju neuključeni oni koji upravo tom softverskom blagu mogu pružiti blago sadržaja – kreativci, intelektualci, kulturni 'geekovi', intelektualci, entuzijastičniji i 'obični' korisnici... Lijepo je dobiti spekulativnu investiciju od američkog fonda, ali svi oni živjet će sutra samo na temelju onih koji su voljni stvarati originalan sadržaj. A tih je prema svim statistikama ponašanja na webu zapravo strašno malo.

Ipak, prosječan hrvatski kulturnjak, recimo pismoznanac, književnik ili publicist, kada se već nalazimo unutar okvira rubrike koja se bavi pisanom riječju, obično tako ne razmišlja. Završio je rujan, a s njime i solidna niska prijavljivanja na natječaje državno-javnih proračuna iz kojih valja dobiti koju kunu ne bi li umjetnička vizija zaživjela. Ta zašto bi se lomio i brinuo oko sudbine neljudskom tehnologijom opsjednutih 'geekova' koji su uostalom uvijek rasturali u matematici i fizici, a on bio odličan u pisanju zadaćnice. No spontan splet ekonomskih, društvenih i kulturnih okolnosti je pak doveo do toga da ta veza i briga nikada nisu tražile snažniju vezu i uzajamnu pomoć.

U nedavnom razgovoru za portal Moderna vremena Info ministrica Andrea Zlatar Violić je izjavila da ne zna koji dio knjiškog lanca izgleda problematičnije. Zabodimo u knjižare, autore, izdavače, gradske knjižnice, školske udžbenike, fakultetsku literaturu, školske knjižnice (...) i vidjet ćemo da se iza svih projicira slika kulturne katastrofe u kojoj autori kukaju da dobivaju mrvice, knjižare kako jedva preživljavaju uz ovakve namete, izdavači da su na rubu propasti ako Ministarstvo nastavi s rezanjem financiranja, knjižnice da nemaju novca za otkupe, nove tehnologije, obnovu fonda i ponudu programa potrebnu za zadržavanje interesa mlađih generacija... Cijeli tekst smo jednostavno mogli pretvoriti u tužni sevdah knjiškog lanca. Ali nećemo.

Nekoliko je lekcija i motivacijskih poruka koje knjiški lanac može povući iz startup rasprave i samog ponašanja njihovih aktera.

1. Svijet. Lokalnost je nešto u što smo divljački uronjeni do razine da smo sposobni sami sebi opravdavati kako je kultura autentičan lokalan fenomen koji upravo iz toga crpi vrijednost. U vrijeme neviđenih kanala distribucije nevjerojatno malen broj autora je osjetio iskren poriv da pokuša pobijediti na tržištima gdje ga neće čitati samo majka, a prijatelj napisati dobru recenziju po narudžbi. Ponekad nevoljkost ide do karikaturalne razine, jer se opravdanje nalazi u strahu da će netko 'piratizirati djelo', 'da će se izgubiti u masi na Amazonu' pa se valjda uvijek zgodnije okrenuti tiskanju 300 primjeraka, dijeljenju knjižnicama i bivanjem frajerom u selu.

2. Rizik. Pogreška u klasičnom smislu za većinu djelatnika u obrazovanju je najveći grijeh pa ni hrabrost u potrazi za novim područjima nije nešto što se treba afirmativno odgajati i poticati. U takvom svijetu ni rizik nije povoljan, jer se on veže uz buntovne i neposlušne pojedince. Kulturnjaci s mladošću često vole avangardu, ali trenutkom uklapanja u sustav, mahom primaju sve njegove karakteristike. Obeshrabrivati se nakon dva ili tri neuspjeha nema nikakva smisla. Pa svi su pisci postali slavniji poslije smrti... Šala, šala. Želimo reći - pogreška i eksperiment neće nikog ubiti. Ono što hoće ubiti je nedostatak broja pokušaja i neučenje iz pogrešaka.

3. Radoholičarstvo.
Prosječan pisac koji 'drži do sebe' ne smatra npr. pulp književnost nečim previše vrijednim iako je riječ o autorima koji su kratke romane od stotinjak stranica proizvodili u tjednom ritmu. Domaći pisac životni ritam prečesto shvaća kao neobičnu kombinaciju boemštine i hedonizma. Daleko od toga da svatko ima svoje radne ritmove i da je riječ o drukčijoj vrsti posla od ispisivanja programskog koda, no činjenica je da se bez pretvaranja cjelovitog života u stvaranje neće dogoditi baš ništa.

4. Novac. Prilično je poznato tema da tema dva kulturnjaka redovito biva novac, a bankara obitelj. I sada ga odjednom nitko nema. Klasičan hrvatski kulturnjak i pisac ne voli zaći u svoj plitak džep ne bi li investicijski uložio u objavu svoje knjige. Štoviše, potrebu za nečim takvim nazvat će kulturocidom, a tisak će zasuti naslovi: 'Hrvatska mu nije platila ni 50 stranica, a osvojio je Rumunjsku.' Dizanje kredita zbog kupnje stana je logično, ali za objavu knjige se baš i ne čini racionalnim potezom. Problem je pri tome i dublji - hrvatski pisac ako baš želi izdati knjigu i platiti je svojim novcem u zajednici će biti percipiran kao totalni debil. 'Vidi ga, sam si je morao platiti knjigu, nije ga priznao Car.' Svi 'znamo' da si samostalnu objavu knjige plaćaju samo bake od 96 godina za objavu svojih prvih 100 pjesama.

5. Softver.
Ključna točka i temeljna premisa iza ovog teksta. Knjiga pretvorena u softver doslovni ježi prevelik broj hrvatskih kulturnjaka. Čak ni isprintano djelo ne može stvoriti ontologiju ravnopravnu tiskanoj knjizi i stvoriti osjećaj ulaska u povijest. No sviđalo se to nekome ili ne knjiga uz i dalje sjajna tiskana izdanja postaje i softver. Stoga nikada nije bio bolji trenutak da si ruku pruže kulturnjak koji je dobivao pet iz zadaćnice i programer što je rasturao trigonometriju. Ipak, inicijativa ideje, forsiranje, strastvena želja trebali bi stizati sa strane onih koji stvaraju blago sadržaja. Kreirajmo projekte, razbijmo međusobne mistifikacije, prevedimo si nerazumljive jezike, nabacujmo ideje, podržavajmo se i prije svega komunicirajmo. Kulturne institucije, udruge, centri (...) ne mogu biti prirodnije mjesto za kreativnu scenu sastavljenu od integracije sadržaja i tehnologije. Pritom zemljica od 4.500.000 ljudi u kojoj četvrtina otpada na umirovljenike bez kooperacije i zanemarivanja sitnih interesa neće vidjeti svoju budućnost.

Zaključak ostavljamo otvorenim. Knjiga je najveće kulturno dobro, istinit je klišej s kojim se lako složiti. Petsto godina tiskane, i još dvije tisuće godina rukom prepisivane kulture ga opravdava. No zašto to ne bi bio i softver? Prerano je za takve 'šale'?

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu