Ivan nekad piše

U Hrvatskoj boom interesa za gastronomiju, kuhanje i hranu

17.10.2012 u 15:15

Bionic
Reading

Popularizacija gastronomije umjesto pekarnica booma

Morali bi biti slijepi ili potpuno ignorantski raspoloženi za svijet oko vas, da ne primijetite trend pekarna-pekarnica booma koji se u posljednjih godinu-dvije nezaustavljivo širi centrom Zagreba, a i drugih hrvatskih gradova. Fenomenološke osvrte na rapidnu ekspanziju lanaca pekarnica, svih nas definirajući kao "burek konzumente", bezbrojni su kolumnisti, mediji i naslovnice vješto upakirali u bombastične naslove o propasti hrvatskih kućanstava, ekonomskoj situaciji koja je "kriva" za obroke u obližnjoj pekari, neimaštini koja se hrani "to go"... Ti isti naslovi objašnjavali su nam kako nitko više nema love ni vremena za kuhanje, pa tako siroti jedemo u pekarama, imamo grozne kulinarske navike, bit ćemo pretili baš kao Ameri i polako se pretvaramo u "kifla generaciju".

Nicanje pekara kao gljiva poslije kiše i brzi ritam života koji je kriv za popularnost fast fooda neosporne su činjenice, no s druge strane ove priče, pretjerano kritične analize i elaboracije hranidbenih navika Hrvata, sasvim je drugi kontekst koji bi ove iste gljive poslije kiše "sam" ubrao, pa fino spremio, a onda možda i fotkao te objavio na svom blogu ili nekoj od društvenih mreža.

Paralelno s medijskom hajkom na pekare i naše hranidbene navike, u Hrvatskoj interes za gastronomiju, kuhanje i hranu nikada nije bio veći.

Food blogovi, DIY kulinarstvo, kuhanje zimnica, sve bogatija i raznolikija ponuda novootvorenih restorana, popularizacija zdrave hrane, potraga za pravim, ali i novim namirnicama te selektirano medijsko praćenje gastro kulta, aduti su koji s ove druge strane "hrvatske gastro priče" jamče prijeko potreban gastronomski identitet. Sve navedeno stvorilo je scenu gastronomskih štovatelja, generacijski i statusno nedefiniranu i raznovrsnu, koja bira, spravlja, servira, eksperimentira, ali i educira. U vrijeme kada smo svi manje-više skloni samopromociji, gore navedene činjenice teško je ne primijetiti, pa sam siguran da nečije home-made kulinarske uratke pratite na Facebooku, Twitteru ili Instagramu. Potonjeg će mnogi i okarakterizirati kao "pogledaj što sam danas jeo" mrežu, no pogledate li malo bolje na tim previše saturiranim fotkama naći će se vješto spravljenih kolača, impresivnih zimnica i primamljivih ručkova za koje bi svatko iole zdrav odmah mijenjao bilo koje pecivo iz onih pekarnica.

Veliku ulogu u cijeloj ovoj gastro priči odigrali su i utjecajni food blogovi, kojih je sve više i sve su kvalitetniji, svakodnevno ukazujući kako se s nekim najosnovnijim namirnicama i malo mašte mogu spraviti fantastična, hranjiva i zdrava jela. Naravno, tu je i nezaobilazan i moćan medij novina i televizije. Osim cjelodnevnih programa gdje ljudi kuhaju, onda opet kuhaju, pa još malo kuhaju, u bitci za promociju gastronomije i trenda kuhanja veliki adut bio je i televizijski show MasterChef, prvi hrvatski reality za kojeg baš nikog nije bilo sram reći da ga gleda i čija popularnost dovoljno govori o tome koliko je kuharska gastro priča Hrvatima zanimljiva. U kontekstu gastro utjecajnih tiskanih izdanja i najveći mrzitelji Jutarnjeg lista priznat će da ga kupe one nedjelje kad je u njemu sjajan prilog "Dobra hrana" koju svaki kuhar i wannabe kuhar redovno prati.

Možda su to godine, ali čini mi se da u posljednje vrijeme na tržnicama i ribarnicama koje često posjećujem u konstanti srećem neka poznata ili barem jednako mlada lica, koja svoj doručak, ručak ili večeru započinje i završava tražiti upravo među namirnicama s placa. Danas, kad nam se čini da samo "ulaz" u neki supermarket već izbija stotku iz vašeg džepa, pravo je čudo koliko vrećica čovjek na tržnici može napuniti s tih istih sto kuna. Još ako imate neke "svoje" dobavljače ili "nos" za detektirati tko je na tržnici preprodavač, a tko ima svoje namirnice, već osnovne sirovine mogu biti jamac da će se prijati, kuhati i peći neki fini zalogaji.

Ako vam je od kuhanja ipak draže da vam kuhaju, u donedavno gastronomski poprilično monotonom Zagrebu, ako izuzmete "a la carte" restorane čije menije prosječan građanin ne može priuštiti, događaju se neki novi zanimljivi scenariji. Daleko od pretencioznih gastronomskih prenemaganja rezerviranih za razvikane restorane i njihovu "kravata" političko-poduzetničku klijentelu, unazad godinu dvije u Zagrebu je otvoren nemali broj lokala i mjesta u kojima možete ručati, jesti s nogu, marendati, pa čak i pojesti doručak ili brunch, konzumirajući neke nove drugačije i ne skupe menije, koncepte i kuhinje, uz pokoju namirnicu kojoj možda i ne znate točno ime. Sve više novih mjesta čiji vlasnici očito vide daleko dalje od standardiziranih pizza-bečki-ćevapi menija ili bogate klijentele jamac su da svi postaju svjesni kako se stvari polako, ali sigurno mijenjaju na bolje (i ukusnije).

Nismo još Berlin, pa ćete se za pronalazak obilnog i konkretnog doručka ili bruncha u centru grada morati potruditi, ali prije par godina veganski sendvič, čušpajz, quiche lorraine, hranjivi smootie, samo juhu ili raznovrsnu salatu čije namirnice birate sami, niste mogli pojesti u centru grada. Danas možete.

Dobar vam tek i sljedeći put kad vas uhvati glad zaobiđite pekaru, ostalih varijanti je bezbroj i vjerujte mi, ne koštaju puno više.