POPFENOMENOLOGIJA

R&B danas

Objavljeno: 09.11.2012 10:40 / Tonći Kožul

Foto: Ostale fotografije Shutterstock / Shutterstock

Mrtav? Nije mrtav, samo malo smrdi? Ili, jednostavno, nije mrtav nego se samo... Nešto slabo miče?

Ljudi koji ne prate pozorno R&B i nisu zagriženi, ali ga vole tu i tamo malo poslušati... Prije desetak godina svršavali su na futurističke klupske produkcije Timbalanda i Neptunesa, a kad bi se odvažili poslušati koji aktualni R&B album, najčešća dijagnoza je bila da 'ima kul stvari, ali je previše dosadnih balada'.

Dok danas takvi slušaju i cijene samo – spor, meditativan, introspektivan R&B!

U teoriji bih trebao podjednako koriti obje generacije, zato što su R&B ili doživljavale kao glazbu tijela ili ga doživljavaju kao glazbu duše i nikako da ga prihvate u svoj njegovom bogatstvu, kao glazbu tijela i duše, samo što...

Pa, odbacivati baladni R&B prije deset godina je značilo odbacivati stranu žanra koja je više emotivno nabijena i više posvećena storytellingu i koja je povrh toga još i iz dana u dan sve više usvajala progresivnu produkciju klupske strane; značilo je to odbacivati štošta. Dok zanemarivati klupski R&B danas, pak, znači zanemarivati nešto čega... a jebiga, više gotovo pa uopće ni nema!

Osim ako, je li, nastupate iz pučke perspektive iz koje je R&B 'ono kad crnci ne repaju nego pjevaju' te tako dance s R&B vokalima doživljavate kao 'R&B'. Što je pozicija iz koje biste mogli reći i da je, štajaznam, čips s okusom paprike = paprika?

U redu, činjenica jest da je laganini R&B danas u globalu puno drugačiji od laganini R&B-ja otprije deset-petnaest godina: nitko od te ekipe više ne snima power-baladetine iz pera Diane Warren i sličnih kakve bi komotno mogli otpjevati i Celine Dion i Eros Ramazzoti. Umjesto toga, standard su slow jamovi – ilitiga laganice s izraženim ritmom, post-hiphoperske laganice, na koje možeš mrdati glavom, i bilo čim od bokova pa naviše...

Ali ne baš i nogama! Nakon što je ispao iz mode tijekom druge polovice prošlog desetljeća, R&B nikako da iznađe neki novi način da bude plesna glazba – a koji ne bi uključivao besramno kačenje vagona za vlak bjelačkog dance-popa. Jadna Ciara je praktički jedina koja se po tom pitanju ne predaje, a vi se probajte sjetiti kad ste zadnji put igdje naletjeli na neku njenu novu stvar.

BTW, ima jedna teorija po kojoj pad R&B-ja kao komercijalne sile (a i hip hopa) nije vezan samo za trendovske mijene popa, nego je ujedno i rezultat sistematske marginalizacije afroameričke... Ukratko: Afroamerikanci generalno imaju slabiju kupovnu moć od bijelih Amerikanaca --> komercijalni uzlet R&B-ja i hip hopa krajem devedesetih koincidira s odlukom Billboarda da, pri kompiliranju top-lista, dade primat radijskoj vrtnji nauštrb prodaji fizičkih singlova (koji su dotad ionako već debelo bili stvar prošlosti); na playliste američkih radijskih postaja dosta utječu pozivi i feedback slušatelja, ergo afroamerički slušatelji stječu bitniju ulogu u redefiniranju pejzaža popa --> početak komercijalnog strmopižđenja R&B-ja i hip hopa koincidira s odlukom Billboarda sredinom prošlog desetljeća da, pored airplaya, počne uračunavati i prodaju na iTunesima --> bjelački dolari se pretežno troše na Lady Gagu, Katy Perry, Rihannu kao novoustoličenu dance-divu, i tako dalje --> major labeli em manje potpisuju R&B izvođače nesklone kompromisima s bjelačkim popom, em manje ulažu u njihovu promociju --> biva ih sve manje i na radiju, prvo američkom, a potom i u ostatka svijeta.

Bila teorija na mjestu ili ne, R&B izvođači u svakom slučaju zadnjih godina imaju dva izbora: ili će pjevati odanoj no razmjerno maloj korijenskoj publici (sastavljenoj uglavnom od odraslih Afroamerikanki), ili će igrati na kartu crossovera. A crossover je ili po cijenu pretvaranja u nešto skroz drugo, ili je usmjeren na tumblr-hipstere i tako tu sortu, ljude koji se kunu u The Weeknda i Franka Oceana, eventualno katkad i The-Dreama ili Miguela, ali generalno ne prate R&B i ne mare osobito za zdravlje i razvoj R&B-ja kao žanra, scene, organizma.

I tako, dijelom zahvaljujući interesu i interesima te publike, sve je više novih R&B lica koja se furaju na estetiku The Weeknda. No tanka je granica između eteričnog i njonjavog, dočaravanja zatupljenosti i zatupljivanja, snovitog i uspavljujuće dosadnog, i dok dečki koji žele biti The Weekend i cure koje žele biti Jhene Aiko pokušavaju utjeloviti figuru dekadentnog hedonista kojeg pod sitne sate tuluma zapljusne spoznaja o ispraznosti dekadentnog hedonizma – prečesto ostavljaju dojam tek nekoga tko je sam u stanu, pokušava zaspati ali ne ide, prevrće se u krevetu od tri do četiri ujutro, pa smota malo trave i krene gluvariti za laptopom.

Općem nedostatku energije također doprinosi i to što je glazbeni razvoj R&B-ja zadnjih dvadesetak godina simbiotski povezan s onim hip hopa, a hip hopom i dalje dominira trap koji je – koliko god znao biti bombastičan – prije svega jako spor.

Daleko od toga da nema više dobrog R&B-ja: po albumima i mixtapeovima se mogu naći zadivljujući biseri spor&b-ja poput 'Fumble' Trey Songza i 'You Know' Teyane Taylor, i dalje se svako toliko pojavi neka stvar koja se s konvencijama poigrava na zanimljive i osvježavajuće načine (ono što je za dekadentne tulume The-Weekend, za mizoginiju je 'My Cabana' Ty Dolla $igna... i k tome još uz usporeni sempl Zeddovog remiksa Skrillexa!), a i trebali biste svakako poslušati Miguelov 'Kaleidoscope Dream' ako još niste.

No, imao je R&B definitivno i boljih dana, i ako nemate volje istraživati išta dalje od šačice Autora s velikim 'A' – ja vas zbog toga stvarno ne mogu kriviti.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu