RETRO

Jovičić: Atari je bio kao nova ljubav

Objavljeno: 08.12.2012 09:05 / Kristian Benić

Foto: Screenshot YT / YT

Ušli smo u Mjesec u kojem Pong slavi 40 godina komercijalizacije, a E.T. 30 godina od izlaska na tržište i sloma tržišta video igara! Pravi povod za razgovor s jedinstvenim hrvatskim Atari retro geekom!

Zaokružene obljetnice uvijek su dobar motiv kojim opravdavamo pisanje o temama do kojih nam je posebno stalo u bilo koje doba godine. Ovaj put raspolažemo s čak dvije vezane uz legendarni i pomalo nesretni Atari tj. ‘put je čist’, ‘sad je sve jasno’, ‘okrenula se sreća na moju stranu’, kako je riječ Atari u Jugoslaviji 1986. godine preveo Mirčeta Danilović, tvorac jedne od prvih domaćih knjiga o fenomenu video igara!

Kroz prosinac 1972. nakon uspješnog eksperimenta u birtiji Andy Capp's diljem američkih barova, restorana, zabavnih parkova (...) krenula je distribucija arkadnih strojeva s igrom Pong, za koju će se pokazati da je revolucionarno promijenila način zabave. ‘Dovoljno jednostavna da je može igrati svaki pijanac’, govorio je Atarijev otac Nolan Bushnell.

U neobičnoj igri brojeva točno deset godina kasnije, u prosincu 1982. godine stvarali su se naizgled svi uvjeti za rekordni prodaju nove Atarijeve igre E.T. the Extra-Terrestrial. I sam Steven Spielberg je u brzinskim pregovorima tijekom ljeta te godine eksplicitno tražio da igra napravljena prema njegovom uspješnom filmu na policama mora biti u predbožićno vrijeme kupovine.

Unatoč uvjeravanjima kako je igru prema takvom filmu teško napraviti, pogotovo u tako kratko vrijeme, neracionalni lov za novcem je prevladao. Samo koji mjesec kasnije kompanija za kompanijom iz područja razvoja konzoli i video igara će propadati, novinski naslovi tvrditi kako je tržište video igara mrtvo, a deseci tisuća primjeraka E.T-a prema urbanoj legendi završiti zakopane u pustinji u Novom Meksiku!

Ne bi li što kvalitetnije utonuli u Atarijev svijet otkrili smo da u Rijeci živi Ratko Jovičić, ultimativni Atari retro geek. Iako ima 42 godine Ratko godinama pasionirano skuplja Atarijeve uređaje i video igre, a s impresivnom kolekcijom pripada najvećim ljubiteljima Atarija u regiji. Ne misli da u tome postoji išta djetinjasto već nas upućuje i na strane primjere koji su oko kolekcionarstva starih video igara napravili cijeli posao i osigurali egzistenciju!

Kao pripadnik generacije koja je s video igrama rasla praktički od njihove pojave gdje se je na tom putu javila ljubav prema Atariju?

Iskreno, zaluđen igrama sam postao onog treba kada sam u hotelu u Sunčanoj uvali na Lošinju još 1978. godine vidio Pong! Bilo je to potpuno ludo za to vrijeme i negativan stav koji je Jugoslavija imala prema uvozu informatičke opreme. Slijedilo je prvo računalo ZX Spectrum što ne iznenađuje s obzirom da je to bio uz Commodore 64 ključan uređaj Jugoslavena, ali nisam ostao vezan samo uz njega već sam ubrzo došao do Atarija XL.

Bio je to trenutak stvaranja nove ljubavi, a u zajednici sam postao i pomalo čudak s obzirom da u prvi tren nije bilo lako naći Atari ekipu s kojom se moglo mjenjati programe, igrice... Srećom, s Atari ST-om i oni su postali dio jugoslavenskog mainstreama u sferi računala, ali s konzolama je išlo jako slabo... Više su nas zanimale jeftine Philipsove koje bi nam donijeli očevi pomorci. Ogromnu zaslugu je imala Mladinska knjiga koja je preuzela zastupništvo i napravila ozbiljan marketinški posao.

Među prvima si osjetio užitke Ponga, ali jesi li već tada osjetio i sve užase E.T-a?

Hahahaha, srećom nisam s obzirom da sam više bio uvučen u svijet računala. Ali kod mene se sve dogodilo nekako obrnuto - za igraće konzole sam se zapalio tek ranih devedesetih što je već po sebi čudno jer su me sustizale godine, ali to nije jedina neobičnost. Ljubav je nastala kada sam vidio prijenosnu Atarijevu konzolu Lynx te nešto kasnije, kako će se pokazati, moju najveću ljubav - Jaguara! Sve je to neobično jer je Atari tada bio na teškim stranputicama i putu prema propasti, a ja sam se zaljubio u proizvode u propadanju. To se kod nas ni nije moglo jednostavno nabaviti već sam koristio razne kanale prema Americi.

Kako si zapravo počeo sve to kolekcionirati? Koja obitelj dopušta te stare komade plastike i elektronike po kući?

Imao sam sreću što je i žena bila isto luda za Atarijem tako da nema obiteljske krize, a i klince sam navukao na igranje (smijeh). Gle, kada sam ja kupio Jaguara u Rijeci je bio još samo jedan takav uređaj tako da smo mogli zaboraviti na naš klasičan model piratizacije i razmjene. Trebalo se je dobro potruditi ne bi li došao do video igara, pa se kroz to i stvorila strast za skupljanjem. Koji bi drugi luđak kupio i Atari Jaguar dodatak za CD kojih je proizvedeno samo 20 000, a nakon toga i dva rezervna Jaguara! Naravno, za slučaj da se jedan pokvari jer igre su bile prevelika investicija da bi ostale samo za gledanje na polici. Volim Atari jer je jako puno ulagao u istraživanje i razvoj, a ne toliko u marketing. Doduše, imao je nezgodnu arhitekturu za programiranje...

Što iz kolekcije igraš najčešće?

Bez premca Alien vs Predator koji je i općenito jedna od najpozitivnije ocjenjenih Atarijevih igara. Pričalo se da je prodano više njih nego Jaguara! Impresivan je i Tempest 2000 na kojem se lijepo može usporediti razvoj Atarija između originala 1981. i remakea iz 1994. Maksimalno poštujem mogućnosti Atari Lynxa koji je daleko ispred Game Boy Colora, a kamo li monokromatskog originala. Danas živimo u dosta zanimljivo vrijeme za video igre, a sve mi se čini da će se ponoviti 1983. i slom tržišta video igara za konzole.

Playstation Vita, Nintendo 3DS teško mogu konkurirati tabletima, a ni novi Wii ne ulijeva povjerenje... Dobra stvar je što će ljubitelja retra u budućnosti imati što skupljati. Mene zaista smeta kada mi netko pronjurga što s 42 godine igram igre, a nervira se uz nogomet... Kriva percepcija.

Ok, lijepo je imati strasti, ali ima li od toga novca ili je samo trošak. Postoji li kakav način unovčavanja ljubavi prema starim igrama?

Kao i u samoj konzumaciji novih igara Japan je apsolutni broj jedan, a mi tu kulturu i odnos prema igranju ni ne možemo razumijeti. Amerika također solidno raste. U Europi su možda najluđi u Italiji. Oformila se cijela nostalgična ekipa koja ima novca da kupi ono što u vrijeme izlaska originala nije mogla imati. Neki su od toga razvili solidan posao kao moj prijatelj Marco Pasquali čiji je dućan Brain Fusion apsolutni hram.

Teško je ostati miran kraj te ponude. Pojedine igre prodaje po par stotina eura. Nudio mi je da probamo proširiti poslovanje i na naše područje, ali iako postoje retro grupe teško je govoriti o tržištu. Pa i sam Marco mi kaže da je u vrijeme Jugoslavije mislio da mi i nemamo računala, da smo nekakva Sjeverna Koreja... Temeljan problem je što smo rasli u kulturi piratstva, pa nema te navike i osjećaja užitka posjedovanja izuzetka i originala.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu