Popfenomenologija

Balada o hrvatskoj glazbenoj kritici

Objavljeno: 14.12.2012 12:02 / Tonći Kožul

Foto: Ostale fotografije Shutterstock / Shutterstock

Ima i kod nas ljudi koji znaju dobro pisati o glazbi, samo što to najčešće i nažalost – nisu oni koji od toga naprave karijeru

Volim Potlistin osobniji pristup i interne zajebancije; da me imalo zanima 95% muzike koju pokrivaju, čitao bi ih svaki dan. Ekipa s Kultivatora još nije skroz iskemijala kako da i na sajtu bude onako zabavna kao što je na twitteru i fejsu, ali mislim da je samo pitanje vremena.

Bude dobrih stvari i na Ravno do dna, Fitnićeva 'Još jedna isprazna novovalna mantra' je all-time. Jacbri i Klubskascena jesu jako daleko od razine Resident Advisora ili FACT-a, ali je isto uočljiv pozitivan pomak u odnosu na zlatne godine rejvanja u Hrvata kad se o elektroničkoj glazbi pisalo isključivo suhoparno geekovski.

Može se, eto, i kod nas na različitim stran(ic)ama naći pametnih i lijepo napisanih stvari o glazbi, bliskih nekom mom idealu kritike – za koju držim da joj ne bi ne bi trebao biti prioritet davanje odgovora na pitanje 'je li ovo dobro ili loše' (to svatko može sam za sebe zaključiti, najdosadnije moguće pitanje!), nego traženje odgovora na - 'po čemu je ovo unikatno, što je ovdje zanimljivo?'

Problem je jedino što tu geralno baš i nema nekih – para.

Bilo bi lijepo da je i kod nas situacija kao npr. u SAD, gdje po hrpi webzina i regionalnih novina rotiraju stotine freelancera s različitih strana kontinenta, specijaliziranih ili barem u mogućnosti da pišu samo o onome u što su stvarno upućeni, i da za to budu plaćeni... Ali jebiga, kad je Hrvatska malo tržište, na kojem mediji koji nešto plaćaju u pravilu upošljavaju tek po jednog glazbenog kritičara, dva uvrh glave, da pišu o svemu (pa i o stvarima u koje se čak ni sami najradije ne bi petljali). I tako u toj raboti ustraju samo oni najuporniji, obično nažalost upravo oni koji – u tome uopće ne bi trebali ustrajavati.

Jer mainstream domaće glazbene kritike se sastoji od ljudi koji pokrivaju sramotno malen spektar glazbe, slušajući obično samo ono što im uvale domaći diskografi. Koji ne preispituju vlastite predrasude, koji kao da nikada ne dovode u pitanje svoj vrijednosni sustav izgrađen prije više desetljeća. Koji stavljaju muziku u unaprijed pripremljene mentalne šprance, umjesto da se trude smisliti nove za svaki novi komad glazbe kojem se posvete.

Koji slijepo nastavljaju šibati po prastarim dosjetkama, ne obazirući se na to imaju li više uopće ikakvog smisla, 'R&B je američka inačica turbofolka' i tako to. Takvi ljudi bivaju i ostaju kičma 'branše', dok se oni i intelektualno i prozno superiorniji uglavnom zalaufaju na nekoliko godina, pogonjeni čistim entuzijazmom – i posustanu nakon što se taj entuzijazam potroši, a dodatnog novčanog goriva nigdje na vidiku.

Znam, naprimjer, s prijateljima i znancima raditi blogovske projekte na volonterskoj bazi za koje neki od njih znaju napisati stvarno sjajne stvari, koje me baš zadive: neki od njih su kritičari/novinari koji u svojim matičnim medijima nemaju baš puno prostora za takve izlete, neki od njih jedva da i ikad igdje išta pišu – ali bi zasigurno pisali kad bi imali neki novčani poticaj.

Jedna od najdražih maštarija mi je ona u kojoj sam urednik nekog glazbenog/popkulturnog magazina koji bi – za razliku od onog jednog kojeg sam davno uređivao, heh – ekšli PLAĆAO ljudima koji pišu. Okej, naravno da mi ne bi smetalo ni što bih imao dodatnog prostora i za svoje pisanije, ali kunem vam se da daleko više volim maštati o tome koliko bi se neiskorištenog intelektualnog kapitala moglo upregnuti, koliko bi se divnih tekstova moglo naručiti, dobiti i objaviti!

No, eto, dobro znam da je to samo obična maštarija, ništa više: čak i kad bi sad nekim čudom bio pokrenut neki glazbeni/popkulturni magazin, a ja još čudnijim čudom postao njegov urednik... Pa, ono, to bi se prodavalo u par tisuća komada, para bi bilo uglavnom samo za nas troje-četvero koji bi radili skoro cijelu novinu, od budžeta bi za vanjske suradnike preostala samo neka bijedna crkavica i jedva bi ih se moglo motivirati za išta više osim pisanja o koncertima za besplatan upad i sav taj potencijal bi opet ostao mahom neiskorišten, hrpa za pisanje nadarenih ljudi bi se okrenula nekim drugim stvarima u životu, mediokriteti bi nastavili vladati i koja korist.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu