Sve je suprotno od onoga što izgleda da jeste

Ilija Čvorović (Balkanski špijun)

Ilija Čvorović, umirovljeni službenik Državne sigurnosti, koji je nekoliko godina proveo nedužan u zatvoru na Golom otoku, pozvan je na razgovor u lokanu policijsku stanicu. Tamo ga je ispitivač rutinski ispitao o njegovom podstanaru Petru Jakovljeviću, krojaču koji je dvadeset godina radio u kapitalističkoj državi, u Francuskoj. Nakon nekoliko minuta Ilija biva pušten kući, no toliko ga je uhvatila paranoja i nervoza da je počeo sumnjati u Petra. Paranoja koja je postepeno Iliju povlačila u ludilo.

Na prvi pogled nezaboravna drama Dušana Kovačevića Balkanski špijun nema neke naročite sličnosti sa Ipak i ovdje, remek djelom scenarista Jeana-Claudea Foresta (autor legendarne Barbarele i kultnog SF klasika Brodolomci vremena, kod nas objavljenog posredstvom izdavačke kuće Bookglobe) i crtača Jacquesa Tardija (našoj publici poznat kao crtač izvrsnog egzistencijalističkog strip-noira Mali blues sa zapadne obale, također izdanog posredstvom Fibre), no ipak, ako malo dublje zaronimo u oba djela, vidjeti ćemo da nit koja ih spaja je i više nego opipljiva, jasna i vidljiva. Paranoja.

I to ona koja pogađa običnog malog čovjeka smrvljenog udruženim zločinačkim poduhvatom nemilosrdnog žrvnja velikih povijesnih mehanizama, okrutnog progresa i dehumanizacije društvenog sustava. Sistem u kojem vlada degenerirani konformizam, a kome na ruku ide i zlokobnim virusom kronične nezainteresiranosti i šlamperaja zaražen pravosudni sistem, idealan je inkubator za stvaranje onih koji pucaju po svim šavovima i onih koje Manitu voli.

Da, paranoja i ludilo su one spone kojima možemo ako želimo povezati ova dva djela, ali tu je sveprisutan i gorkoslatki smijeh, taj podmukli hihot koji se ruga tim dvama nesretnim jedinkama , odnosno svima nama koji se grčevito i na žalost, bezuspješno hrvemo sa apsurdnošću stvarnosti u kojoj živimo. Jer i Ilija Čvorović glavni lik Balkanskog špijuna i Arthur Ipak, junak ili bolje rečeno, antijunak ove izvrsne Forestove satire su zapravo personifikacije nas samih. I to baš sad i to baš ovdje.

Ipak i ovdje priča je o Mornemontu, posjedu koji je nekad pripadao obitelji Arthura Ipaka. Odmah na početku nesretni Arthur Ipak objašnjava zidarima, ali prije svega, jasno, čitateljima, kako su nakon niza loše pokrenutih i loše vođenih procesa oko različitih komadića zemlje na tom komadiću zemlje okružene vodom, prvo njegov djed, pa onda i otac, ostali bez svega. Ili gotovo svega. Arthuru su ostali zidovi između imanja i to je kakva-takva utjeha, zli degenerici od zemljoposjednika imaju zemlju, ali on, Arthur Ipak, vladar je zidova i samim tim i prolaza između imanja.

Tko hoće proći mora platiti Arthuru, ali sve je to, ipak, za Ipaka, bijedno i nepodnošljivo. Dok čeka pravdu, jer njegovi odvjetnici navodno još uvijek vode pravne bitke za izgubljenu zemlju, Arthur je najobičniji vratar koji po kiši, snijegu i suncu, u svako doba dana i noći, za šaku kovanica, na zvuk zvona, trčati s jednog na drugi kraj otoka pritom pazeći da se ne polomi ili padne na nečije imanje gdje ga čekaju čopori pasa. Arthur živi i radi na zidovima. Ima kuću na zidu (166 x 248 cm), namirnicama se opskrbljuje u brodu-trgovini, ali samoća ga izjeda i gura na rub ludila.

Proklinje sudbinu koja ga je prognala na zidove, vodi telefonske razgovore s fantomskom majkom i čeka pravdu koja je tako spora i tko zna da li će je i dočekati. Kad u njegov život uđe Julie, djevojka tužnog lica, nimfomanka koja zapravo to nije i kćerka jednog od mrskih mu zemljoposjednika, ništa više neće biti isto u životu Arthura Ipaka. U isto vrijeme, van granica Mornemonta, predsjednik države plašeći se gubitka izbora, planira državni udar i svoju vladu u izbjeglištvu zajedno sa vojskom koja mu je lojalna planira stacionirati, pogađate, baš u Mornemontu.

Ipak i ovdje je bizarna priča o čovjeku koju je lud samo zato jer je po svaku cijenu želio ostati svoj, biti nepromjenjiv i ostati slobodan. Arhur Ipak nije želio prihvatiti nemoralnu faustovsku ponudu sustava i u zamjenu za ono što smatra da mu pripada postati samo brojka, nepoznati paraf u nekom registru nekog službenika u nekom uredu u nekom gradu.

Arthur je odlučio ići težim putem, znajući da tu bitku ne može dobiti. Odlučio je biti neumoljiv i biti sam. I naravno, biti lud. Jer pobogu, ako nisi poslušni vojnik sustava i ako odskačeš od normi koje su propisane za obične smrtnike, jasno je da si lud.

Arthur Ipak je bio lud za sve, pa čak i za sebe samoga. Za sve osim za Julie. No i Julie je luda. Njena izrazita i ekstrovertirana seksualnost koja graniči sa nimfomanijom i neka vrsta Touretteovog sindroma jasno je razlikuje od Arthura koji je u svojoj apatiji povučen u sebe. Ipak, kako priča odmiče i kako se približavamo kraju, njihove osobnosti se mijenjaju. Julie više ne vjeruje u ništa, dok Arthur prvi put u životu vjeruje u sve. I kad brodom pokušavaju pobjeći od svoje prošlosti u bolju budućnost stvari se iznenada mijenjaju, a vrhunac knjige je zapravo njen kraj. Nadrealan zbir događaja postaje komentar o tome što su ljudi sve spremni učiniti samo da promjene svoje živote. Onako kako oni žele, a ne kako im se nameće. Kraj je tužan, ali logičan i neizbježan.

Bez obzira na naizgled standardan i po samoj tehnici po ničemu ekstravagantan način pripovjedanja, Forestov rukopis je neobičan. Očito zaokupljen problemom ljudske egzistencije i otuđenosti modernog života, Forest ovdje daje krajnje pesimističnu viziju svijeta i prikazuje život kao igru viših sila i jačih igrača u kojoj je običan mali čovjek sveden na uzaludno fiziološko i duhovno vegetiranje, na besmisleno postojanje i bivanje ispunjeno patnjama, nepravdom i uzaludnim iščekivanjem spasa.

Upravo da bi prikazao apsurdnost takva života i čovjekovu bespomoćnost, Forest napušta klasičnu stripovsku fabulu i uobičajeni stripovski zaplet te u svoju priču uvodi modificirane elemente teatra apsurda. Priču održava beskonačnim nizovima naizgled suludih i besmislenih dijaloga, a likove svodi na groteskne i stravične marionete (dijabolični i pervezni predsjednikov savjetnik Quatre-Septembre) koji se pomiču po nekom besmislenu ritmu svog ograničenog životnog kruga (Arthur koji živi na zidu, prodavač na svom brodu, a Julie tamo gdje se popne).

Arthurova ili Predsjednikova ukazanja i halucinacije pojavljuju se naizgled bez logičnog razloga. Prizori i kadrovi se pomiču strahovito brzo, bez ikakvih narativnih upozorenja. A dobar dio komunikacije između Arthura i Julie često i ne postoji u realnosti, već su neke rečenice izrečene samo u njihovim mislima. Konstantno je prisutan nekakav čudan, groteskan ton, pa čak i kad radnja prati relativno ozbiljne djelove, Forest ih prikazuje kroz apsurd, onemogućavajući čitatelja da prodre u njegovo pravu namjeru (jasno, ako je iste uopće i bilo).

Tardi je zapanjujuć. Inače, postoje više crtača koji mi svojim stilom puno više odgovaraju nego Tardi, no nema sumnje da je za ovakvu priču baš on bio idealan izbor. Čudnovat svijet Mornemonta i njegovih zidova i kapija nacrtan je savršeno, sa nevjerovatnom brigom za detalje koji sve Arthurove želje i nadanja čine puno konkretnijim i jasnijim. Tardi je grub, tvrd i sirov. Ali i melankoničan i nježan. Njegov specifičan, neočisti stil pruža savršenu pozadinu Arthurovih fantazija koje su prikazane jednostavno, bez puno okolišanja i bez ikakvih preambuli, integrirajući te iste fantazije i halucinacije tako lako i tako neprimjetno u stvarni svijet, da ih nakon nekog vremena više niti ne primjećujemo.

Ipak i ovdje je strip napisan i nacrtan još tamo davne 1979., no fascinira njegova svježina i aktualnost. Ova 'besmislena' priča, siguran sam, puno više ima smisla sada nego onda kad je napisana. I pogotovo u Hrvatskoj. Uvjeren sam da će gotovo svaki Hrvat koji bude imao sreću da mu ova knjiga bude u rukama moći u Arthuru Ipaku prepoznati sebe. Na žalost. Jer Ipak i ovdje je priča o najkrhkijoj stvari na svijetu - ljudskom dostojanstvu i individualnoj slobodi u našem nepodnošljivo ambivalentnom univerzumu. A nama, tu u Lijepoj našoj, ti pojmovi su već odavno nepoznati i zaboravljeni.

Izdavač: Fibra