Popfenomenologija

Monokultura živi

Objavljeno: 18.01.2013 09:22 / Tonći Kožul

Foto: Ostale fotografije Shutterstocks / Shutterstock

Predviđalo se da zbog interneta više nitko neće konzumirati iste sadržaje i da stoga neće više biti (pop)kulturnog mainstreama, ali to se... baš i nije ostvarilo

Priče o kraju monokulture – mitskog razdoblja u prošlosti u kojem smo navodno svi slušali, gledali i čitali manje-više iste sadržaje jer nismo imali drugog izbora – išle su ruku pod ruku s teorijom 'dugog repa', prema kojoj bi zbog sve lakše dostupnosti sve veća količina donedavno nekomercijalnih sadržaja trebala nalaziti sve više publike.

Oba koncepta postala su popularna otprilike paralelno s prodorom širokopojasnog interneta, i možete i dan-danas naći njihove zagovornike, samo što mi se čini kako ih stvarnost... nekako stalno pobija?

Za početak, zasigurno sam već u kojoj od kolumni spomenuo istraživanje po kojem se ispostavilo kako od 13 milijuna komercijalno dostupnih pjesama na internetu – za preko deset milijuna njih doslovce nitko na svijetu nije odvojio ni lipe, a 80 posto novčanog prometa na tržištu digitalnih singlova vrtjelo se oko tek 52 tisuće pjesama!

Jest da su podaci iz 2008., ali čisto sumnjam da bi i danas brojke bile nešto radikalno drukčije. A i istraživanja koja se tiču nelegalnog downloada pokazuju da se uvjerljivo najviše skidaju sadržaji koji su i inače najpopularniji: američki blockbusteri, hit-serije s velikih američkih TV-mreža, Rihanne jučerašnje i današnje. Toliko o teoriji 'dugog repa'.

A što se tobožnje 'smrti monokulture' tiče, imam samo dvije riječi za vas: Gangnam. Style.

OK, u redu, imam još riječi! Kao što rekoh na početku, monokultura je mit, jer ne samo  da nikada nisu baš svi slušali i voljeli iste stvari – ma koliko god da im je malo kanala bilo dostupno – nego ih nisu uvijek ni konzumirali na iste načine! Nekima je Nirvana bila game changer, drugima je bila samo fora rokija koju su slušali skupa s pop-metalom koji je Nirvana navodno bila usmrtila. Netko bi bio uvjeren da sluša rock za raju koji svi znaju, a onda bi išao odslužiti vojni rok i skužio da pola ekipe iz kasarne nije čulo ni za Davida Bowieja.

Monolitna monokultura s velikim 'M' naprosto nikada nije postojala. Međutim, ako bismo pojmu dali neke realnije dimenzije, tipa da se odnosi na (pop)kulturne sadržaje s kojima je većina ljudi najvjerojatnije upoznata... e, u tom slučaju mislim da se teško može reći da je došlo do nekih tektonskih pomaka. A problem s prorocima smrti monokulture – ili, okej, 'monokulture' – je to što obično nastupaju s pozicije revnog i halapljivog konzumenta kulturnih sadržaja što većina ljudi... baš i nije?

Uzmimo, eto, glazbu. Prosječnoj mladoj osobi glazba u životu nije na prvom mjestu i obično se zadovoljava miksom novih hitova i klasičnih hitova koji se mogu čuti na prosječnoj radiostanici. Koja iz godine u godinu forsira jedne te iste stare klasike, jer ispitivanja tržišta pokazuju da su manji izgledi da će slušatelji promijeniti stanicu ako čuju nešto što im je poznato. Ako je orijentirana na novu glazbu – kao što su recimo pop-stanice u SAD-u – najveće hitove vrti svakih sat-dva vremena. Ako ne radi ispitivanja tržišta, ugleda se na playliste stanica koje to rade.

Naravno da postoji i beskrajno more internetskih stanica posvećenih raznoraznoj ezoteriji bez uniformiranih playlista, ali to su stanice za rijetke frikove i fanatike; većini ljudi naprosto nisu potrebne. Radijski mainstream uglavnom zadovoljava sve njihove glazbene potrebe.

I zato slušaju i vole uglavnom iste hitove, i zato svaki novi singl Rihanne bez problema mlati desetke ili stotine milijuna viewsa na Youtubeu dok se vaš omiljeni 'broj jedan na svim top-listama u nekom pravednijem paralelnom univerzumu' batrga s tisućicama.

Zatim imamo ljude kojima mainstream mediji ne zadovoljavaju sve glazbene potrebe, ali će opet većina njih godišnje poslušati tek po nešto desetaka novih albuma iz – istog fonda od nekoliko stotina naslova.

Na primjer, Grimes: koliko je na svijetu njoj sličnih glazbenica koje muku muče žicajući klikove na Bandcampu i cente na Kickstarteru? Zašto se baš ONA uspjela toliko probiti dok ove ostale tavore u posvemašnjoj opskurnosti? Pa, jednostavno, zato što iza sebe ima etabliranu diskografsku kuću kao što je 4AD, koja je jako dobro povezana sa svim važnijim medijima sklonima glazbi kakvu nudi i s njima njeguje dugogodišnju suradnju.

Prosječan djelatnik takvih medija prije će obratiti pažnju na izvođača s takvim zaleđem negoli nekog no-namea s Bandcampa, a ako i nije mislio obratiti pažnju, opet će – ako se stvori određeni hajp – baciti uho kako bi 'bio u toku'.

Ni tzv. 'zahtjevniji' slušatelji nisu bitno drukčiji: čak i onaj mali broj najupornijih entuzijasta svako se toliko umori od istraživanja galaksija no-name izvođača te okrene preporukama 'provjerenih izvora', koji pak imaju svoje 'provjerene izvore' i tako dalje, sve do razmjerno malog broja tastemakerskih etiketa i medija što vode ove ili ono kolo.

Praktički svaki indie-rock kužer kojeg znam barem je poslušao Japandroids i Cloud Nothings. Praktički svaki elektronički kužer kojeg znam barem je poslušao Johna Talabota i Andyja Stotta. Izvan granica dominantne monokulture leži uglavnom samo – šačica manjih monokultura.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu