Popfenomenologija

Laži, laži, laži me...

Objavljeno: 25.01.2013 11:18 / Tonći Kožul

Foto: Ostale fotografije Shutterstock / Shutterstock

Najčešće nema nikakvog smislenog razloga za sumnju u nečiju iskrenost kad kaže da voli ovu ili onu muziku, no opet...

Prije nekoliko godina s prijateljem sam bio napisao jednu humorističnu knjigu, i usred promotivnog intervjua za televiziju, novinarka me pitala nešto tipa što mi je dobro od aktualne hrvatske glazbe – a ja k'o iz topa izvalio: 'Vuco, Karma, Colonia.' Nešto kasnije, nakon što je kamera prestala snimati, novinarka mi je pomalo prijekorno rekla: 'Dobro, okej, kužim, vas dva ste zajebanti i sve, ali isto si mogao na ono za muziku dati ozbiljan odgovor...'

Na što sam joj ja objasnio da to i jest bio ozbiljan odgovor i počeo onda nju pomalo koriti što je automatski pomislila kako nema šanse da bi netko poput mene mogao iskreno voljeti takvu muziku, da bi se ona na to počela pravdati i govoriti kako sam je krivo shvatio, kako nije tako mislila... Samo što, jebiga, znam da JEST upravo tako mislila. A da sam joj mrtav 'ladan bezočno lagao da slušam Nicka Cavea, Interpol i Thievery Corporation – kladim se da ne bi ni trepnula! (For the record: Colonia i Karma su mi davno dodijale, Vucu i dalje rado slušam.)

Sumnja u iskrenost pri navođenju glazbenih favorita najčešće ima neku društvenu dimenziju: ili navodno ne možeš stvarno voljeti nekog pop-izvođača zato što pripadaš klasi/društvenom miljeu za čije se pripadnike prešutno podrazumijeva da takve izvođače preziru, ili se navodno praviš da voliš nekog alt-izvođača kako bi se umilio 'kul' ekipi, i sve u tom stilu...

Ali mislim da je ta dimenzija tek od sekundarnog značaja i da korijen takvih sumnji ne leži ni u čem drugom doli instinktivnom, iracionalnom problemu s – poimanjem činjenice da drugi ljudi naprosto imaju drukčiji ukus od tvog? Jer, kako se meni čini, u većini slučajeva sumnja se odnosi na muziku kojoj, naprosto, onaj koji baca sumnju nije sklon.

Bi li novinarka iz anegdote posumnjala u moju iskrenost da, kojim slučajem, i sama voli Vucu i Coloniju? Ne bi, nego bi mi nakon intervjua vjerojatno rekla da joj je drago da ima još frikova poput nje, da nije jedina kulturnjakinja/votevr koja voli takve stvari, netipične za njenu sortu.

Bi li debil X koji se obožava igrati detektiranja fejkera posumnjao u iskrenost 'fejkera' Y kad bi ovaj kojim slučajem tvrdio da voli – praktički isključivo bendove koje i X voli? Ma kakvi, bio bi samo sretan što je locirao još jednog istomišljenika.

No kako je to čisto hipotetska situacija, u stvarnosti će se prije dogoditi da će 'fejker' Y istaknuti svoje simpatije za nekoliko 'in' bendova koje debil X voli – ali i za nekoliko 'in' bendova koje X ne može smisliti, na što će X, debil k'o debil, zaključiti da je Y fejker koji zapravo ne voli muziku, nego mu je samo alat za stjecanje društvenog kapitala.

A i ne moraš biti baš ni debil X (jer rekao bih da većina odraslih ljudi to ipak nije) da bi te u nekim trenucima spopale neke pomalo... X-aste misli? Recimo, evo, nasumičan primjer, kad gledam godišnju listu naj stvari nekoga tko ima ukus blizak mome, i među stvarima koje su mi baš super ugledam neku koja mi je baš osrednja, i na djelić sekunde pomislim: 'Tebi je to stvarno peta najbolja stvar od prošle godine? STVARNO?!', i u istom djeliću sekunde pomislim da su mu možda samo tri-četiri stvari prošle godine bile baš stvarno super, a ovo ispod je tek popunjavanje prostora u nedostatku istinskih favorita.

Što je, naravno, totalno, totalno, TOTALNO glupa pomisao!!! Ali koliko god da mi se brzo opet aktivira razum, ostaje nepobitna činjenica da mi se na taj jedan vražji djelić sekunde javila ta glupa iskra sumnje, čisto instinktivno, refleksno, mimo svakog razuma i logike.

Nitko nije imun na takve momente slabosti! No zato svatko može barem raditi na tome da iskre bezumlja ostanu samo to, iskre – umjesto da ih pusti da se rasplamsaju u buktinje u oblicima poput onoga 'carevog novog ruha' ('ovaj izvođač mi se ne sviđa, dakle jedino moguće objašnjenje za to što se drugima sviđa je to da su na neki način zaslijepljeni, omađijani, PREVARENI'), ili 'precijenjenosti'/'prerazvikanosti' ('ovaj bend mi se ne sviđa, stoga bih vam propisao točno određenu mjeru entuzijazma koji u vezi s njim smijete iskazati, ako baš morate'), ili poistovjećivanja iskrenosti s vječno istim stavom ('ako netko počne hvaliti nešto za što je donedavno tvrdio da mu je bezveze ili sranje – pa to može značiti samo da je pomodni fejker, nema šanse da mu je, šta ja znam, nešto jednostavno ušlo u uho nakon više slušanja – ono, brate, znam po sebi, ja uvijek na prvo slušanje znam točno što mi je dobro a što ne i tako uvijek ostane za vjeke vjekova!') i tako dalje...

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu