Ivan nekad piše

Subjektivan pristup objektivno odličnoj fotografskoj sceni

28.01.2013 u 11:21

Bionic
Reading

Do kraja veljače pogledajte izložbu 'Hrvatska fotografija okom Petera Knappa' u MUO-u

Pročitate li češće najave, komentare i kritike usmjerene prema suvremenoj hrvatskoj fotografiji, zaključit ćete da joj uglavnom zamjeraju nedovoljno 'ozbiljno' percipiranje u javnosti, neimanje krovne institucije koja bi se u konstanti zalagala da kao ravnopravna umjetnička disciplina dobije poziciju koju treba ni dovoljno prostora za izlaganje gdje bi umjetnici koji se njome izražavaju dobili učestalije prilike za predstavljanje.

Tehnološka ekspanzija kriva je za potpunu prostituciju čak i ponajboljih fotografskih uređaja, koja dozvoljava gotovo svakom da pokuša biti fotograf. Upravo sve veći broj onih za okidačima s jedne strane i ne postojanje institucije, svijesti o suvremenoj fotografiji, autoriteta i strategije s druge, fotografija kao umjetnička disciplina u Hrvatskoj je često bačena na margine i percipirana potpuno sporedno u usporedbi s ostalim umjetničkih izričajima, uglavnom obrnuto proporcionalno od svjetskih trendova gdje njezina pozicija i važnost ponovno dolaze na pijedestal suvremene umjetnosti.

Svojevrstan feedback što je ponajbolje, kvalitetno, na tragu svjetskog ili potpuno autentično hrvatsko, a vrijedno pokazivanja, barem po njegovom osobnom sudu, pokušao je dati Peter Knapp, selektor izložbe, koja je nakon Pariza nedavno otvorena u zagrebačkom MUO-u.

Prvotna lokacija izložbe, Cité International Des Arts, bio je domaćin ove izložbe u sklopu festivala hrvatske kulture u Francuskoj Croatie, la voici, gdje su je vidjele tisuće ljudi, a zagrebački MUO samo je prva od lokacija gdje izložba ima svoj nastavak.

Selektor Peter Knapp svjetski je poznati umjetnički i modni fotograf, urednik, art direktor, redatelj, profesor i pedagog. Bio je urednik francuskog ELLE-a, kao fotograf je radio za Elle, Vogue, Sunday Times i niz vodećih modnih i novinskih časopisa do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kasnije se opredijelivši za umjetničku fotografiju. Poznavatelj je hrvatske fotografske scene još od 60-ih godina prošlog stoljeća.

Knappovu kustosku poetiku, subjektivni presjek fotografskog senzibiliteta spram hrvatskom autorskom izričaju, uz konačni odabir izlagača i izloženih djela u suradnji s Marijom Tonković, muzejskom savjetnicom za fotografiju u MUO-u, teško je konkretizirati kao izbor ponajboljeg od hrvatske fotografije jer su zaobiđena poneka velika i važna imena od nekada, ali i od danas. No Knapp je isto opravdao realnim činjenicama da su postojala određena ograničenja u smislu brojnosti izloženog, pa više od pokazanog nije moglo biti uvršteno u konačni odabir.

Realna kritika možda stoji u odabiru pojedinaca jer daje kontekstualno, konceptualno i brojnošću znatno 'jači' presjek nekadašnje 'kreme' najboljih hrvatskih fotografa nego one današnje, kojoj to upravo i treba kako bi je sama javnost, pa onda svi ostali, percipirali do mjere do koje je potrebno.

Osobno najzanimljiviji od suvremenih, odnosno živućih autora uvrštenih na izložbu svakako je Marko Ercegović, čije poetične i nenametljive fotografije vješto arhiviraju suvremeni život i svakodnevne trenutke prisutne svuda oko nas, koje smo svi skupa valjda trajno prestali percipirati.

Za razliku od velike većine ostalih autora, koji uglavnom direktno komuniciraju ili koketiraju s dokumentarizmom, polažući fokus na neki drugi subjekt, čovjeka, događaj, prolaznika i ulicu, najmlađa od autora na izložbi, Jelena Blagović, predstavlja dvije osobne obiteljske priče na zavidnoj produkcijskoj razini. Boris Cvjetanović, čiji vas radovi uvode u čitavu izložbu, predstavljen je izborom iz njegovih tipičnih fotografija marginalnih prizora urbanog i socijalnog konteksta, portreta i momenata iz bolnica i tvornica, ali i prizora iz autorova osobnog obiteljskog života.

Knappova selekcija nadalje naglašava neke rjeđe viđene fotografije legendarnog Toše Dabca, dok one njegove tipične (zagrebačke) vizure i motive, koje domaća javnost valjda najbolje od predstavljenog poznaje, na izložbi jednako sjajno dokumentira Đuro Janeković, suvremenik Toše Dabca, jednako talentiran i dokumentaristički precizan kroničar Zagreba iz prošlog stoljeća, često nedovoljno spominjan. Trojac koji nastavlja priču uglavnom dokumentarističke crno-bijele fotografije iz druge polovice prošlog stoljeća su Mladen Tudor te Milan i Slavka Pavić.

Mladen Tudor ponekad surovo stvarno bilježi prizore nekog drugog Zagreba, ali i ostalih europskih gradova, stvarajući dramatičnije, no znatno realnije prizore svih slojeva pravog života, neimaštine, bijede i egzistencijalnih problematika. Za razliku od preciznih dokumentarističkih autoriteta spomenutih autora, Milan i Slavka Pavić u svojim su fotografijama znatno apstraktniji, neposredniji i umjetnički zaneseniji. Milan Pavić vješto izbjegava taj tipičan fotografski realizam, dok Slavka Pavić u potpunosti estetizira realnost.

Izložbeni postav završava zasigurno najneobičnijom upotrebom fotografske discipline od predstavljenih na izložbi – radom Ivana Faktora. Megalomanski velika fotografija, grupni portret Kangaroo Court, fotografska je zabilješka sa scene odnosno nastanka videa - multimedijske rekonstrukcije sekvence iz filma 'M' redatelja Fritza Langa. Kostimografski i atmosferski perfektno točno, Faktor reinterpretira poznati scenarij, uvlačeći ogroman broj statista u samo jednu scenu zabilježenu na fotografiji.

Usprkos činjenici da je izložba mogla sadržavati još pokoje ime mlađe generacije, neosporno je riječ o konceptualno i sadržajno odličnom projektu koji (možda u budućnosti u nešto proširenom izdanju) može funkcionirati kao paradigma (suvremene) hrvatske fotografije s ciljem njezinog determiniranja kao neosporno važne, ali i autorski snažne umjetničke discipline.

Nedavno me, za vrijeme boravka u tom istom Parizu, na izložbi američkog fotografa Todda Hida frapirala činjenica vezana za cijene autorovih fotografija. Hidove fotografije, sanjivi apstrahirani pejzaži ili pomalo zastrašujuće hladni prizori američkih suburbija, prodavale su se u galeriji gdje su bile izložene po cijeni od četiri do 11 tisuća eura.

Balansirajući s fotografijom kao vlastitim autorskim izričajem, ali i dobro upoznat s njezinom pozicijom u Hrvatskoj, bio sam potpuno oduševljen navedenim iznosima, a još više detaljem da je velika većina fotografija (koje su se prodavale u edicijama od po tri primjerka po jedne fotografije) bila prodana ili bukirana.

U bijelom svijetu izgleda da itekako postoji senzibilitet za suvremenu fotografiju, u konačnici određen kupnjom umjetničkih radova po cijenama koje autoru garantiraju status, poziciju i budućnost. Taj isti Pariz, odnosno čak nekoliko tisuća Parižana vidjelo je Knappovu selekciju radova hrvatskih fotografa. To valjda znači da za suvremenu hrvatsku fotografiju ima nade.