Strip

Bonelli - fenomen koji ne umire

Objavljeno: 24.02.2013 09:38 / Saša Čobanov

Foto: Promo fotografije promo / promo

Bez obzira na činjenicu što smo svijetu poklonili nekolicinu vrhunskih strip umjetnika, počevši od Andrije Maurovića, Julesa Radilovića i braće Neugebauer, preko Mirka Ilića, Igora Kordeja i Krešimira Zimonića pa sve do Frane Petruše, Edvina Biukovića i Gorana Parlova, bilo koji neobavezan razgovor o stripu na ovim prostorima najčešće počinje i završava Alanom Fordom i stripovima izdavačke kuće Sergio Bonelli Editore

Uspjeh koji među publikom na prostoru bivše Jugoslavije imaju ti stripovi gotovo je  nevjerojatan. Neobjašnjiv. I teško dokučiv. Slično kao i u slučaju Alana Forda, epizode o avanturama Zagora, Texa Willera, Mister Noa ili Komadanta Marka imale su, a i dalje imaju, vrhunsku prođu osim u Italiji isključivo samo u ovoj regiji.

Stanovnici Republike Stripske koja svoje granice definira granicama traperskih lovišta odavno su pustili svoje korijenje na brdovitom Balkanu pretvorivši ga u autonomnu pokrajinu te divne utopijske zemlje. A kako je nekad bilo, tako je i danas.

Ako posjetite stripovi.com, najrelevantniji portal o stripu u čitavoj regiji, uvjerit ćete se da daleko najviše postavljenih tema, napisanih recenzija i objavljenih komentara pripada upravo stripovima izdavačke kuće Sergio Bonelli Editore, narodski nazvanim bonellijevcima. I upravo su ti, neki junaci iz Bonellijeve manufakture crtanih romana bili oni kojima su pripadala, i još pripadaju, neka opća mjesta vezana ne samo za medij stripa nego i za život na ovim prostorima općenito.

Da, teško je objasniti takav fenomen i mišljenja sam da možda ni nema racionalnog objašnjenja koje će s neupitnom sigurnošću dokazati zbog čega je to baš tako i koje će biti imuno na eventualne smislene protuargumente, no, eto, kad već imam nekoliko ideja, zašto ne pokušati?

Nostalgija. Čini mi se da je ona presudna i primarna. Očajničko hvatanje fragmenata svojih bezbrižnih djetinjstava pomoću banalnih avantura svojevrsnih šund crtanih romana? Možda. No, zar je to grijeh? Za mnoge jest. Za mnoge one koji su od pljuvanja umjetničke i estetske vrijednosti Bonellijevih stripova napravili umjetnost.

No zašto? Jer ako nije sramota doći doma nadrkan na čitav svijet i uzeti u ruke 'Adriana Molea' ili 'Koka u Parizu '(dakle, također simbole svoga djetinjstva), pustiti Queen i po pedeset i šesti put pogledati 'Smogovce' te se na taj način lagano ušuškati pod topli pokrivač nekih drugih vremena koje baš u tom času želiš ponovo omirisati, zbog čega bi bio problem, barem na trenutak zaboraviti nepravedan svijet oko sebe čitajući o avanturama onih koji za razliku od tebe imaju muda čizmom zgnječiti glavu svakoj nepravdi?

Zar smo mi koji to radimo neuki primitivci koji ne bismo prepoznali pravu umjetnost ni da nam se Mona Lisa posere na glavu? Bezveze. I ako ću biti sasvim iskren, nostalgija je i kod mene bila ono klatno koje je prevagnulo da svakog mjeseca i dan danas kupujem sva izdanja Zagora Te- Naya koja se mogu naći na kioscima i u striparnicama. Jer je Zagor bio i ostao moj heroj.

U svojoj sjajnoj tvrdoukoričenoj zbirci kolumni o stripu 'Sto mu jelenjskih rogova' novinar i esejist Ivica Ivanišević izdvaja Komadanta Marka za onog strip junaka koji je obilježio njegovo najranije dječačko doba (početak sedamdesetih). Ivanišević piše: 'Marka smo voljeli jer je bio faca. Prigodom susreta s njim, prosječni bi pučanin iz rejona Ontario olabavio vilicu kao da je međugorski vidilac, u njega su se klele tisuće muškaraca, a pred njim klečale stotine žena. Slavni komadant nije se, međutim, dao zavesti tolikim laskama. Kao pravi borac smjelo je koračao u nove pustolovine, živeći za dan kad će se vratiti svojoj, nikada konzumiranoj, ljubovci Betty. Svi mi bili smo dragovoljci koji snuju poziv za novačenje u redove Vukova s Ontarija.'

Slično kao i kod Ivice Ivaniševića, samo petnaestak godina kasnije, stripovi izdavačke kuće Bonelli su obilježili i moje djetinjstvo i u velikoj mjeri usmjerili moj životni put. I ne samo moj, i ne samo naš, već i životni put čitavim generacijama klinaca odraslih sa ove ili one strane Jadranskog mora sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Danas, kad internetska revolucija poput tsunamija nosi sve pred sobom te poput svake prave revolucije jednostavno guta svoju djecu rasipajući im pažnju na milijardu i jedan segment, ne dopuštajući da heroji budu heroji više od jedan dan, mi smo nekad imali svoje heroje i bili smo heroji skupa sa njima.

Zahvaljući Bonellijevim stripovima bili smo kadri suspendirati stvarnost te baš poput neke uspaljene šiparice koja čeznutljivo mašta o nekoj popularnoj pop zvijezdi, mi smo sanjali roto-snove. Doduše, mi se poput te tinejdžerice ne bismo podali neustrašivom junaku, ali bismo itekako rado uskočili u njegove čizme. Jer život u dotičnoj obući je život koji smo željeli. Život prepun nepredvidivih pustolovina.

Sve što se našim junacima znalo dogoditi na samo desetak stranica, obični smrtnik ne iskusi nikad, pa makar živio i deset života. I kako to ne poželjeti? U tim starim dobrim vremenima, kad nije postojao internet te kad je svaka kuća imala samo jedan televizor, a svaka druga onaj crno-bijeli, Sergio Bonelli Editore je za svakog od nas, neovisno o našim osobnim preokupacijama, individualnostima, sličnostima i različitostima imao prstohvat čarobnog praha dovoljnog da nas odvede u jedan sasvim drugi svijet, svijet mašte, no mašte koja nam je bila stvarna, opipljiva i realna.

Osim u Italiji i bivšoj Jugoslaviji Bonellijevi stripovi su požnjeli uspjeh još samo u Turskoj i Brazilu. Ne u Francuskoj, ne u SAD-u, ne u Britaniji, sigurno ne u Japanu, a bogme ni u Argentini. Razlog je što sve navedene zemlje imaju svoju domicilnu izrazito jaku tradiciju strip kulture te izrazito jake i specifične škole stripa. I logično je bilo da je izvoz bonellijevaca na tim tržištima naišao na zid.

Francuska, koja njeguje francusko-belgijsku školu stripa, navikla je na sasvim drugi dizajn stripa – format A4, 48 stranica, hard cover i boju. U Americi strip serijali imaju format od dvadesetak stranica, boju, a i njihovi junaci su posve različiti – superheroji s nadnaravnim moćima koji spašavaju svijet.

Japan i mange su ionako svijet za sebe. Zemlja koja gotovo 40 posto svoje industrije papira ulaže u svoj strip i zemlja u kojoj je strip kultura zasigurno najrazvijenija na svijetu sigurno nije imala interesa u svoje dvorište propustiti relativno naivne i jednostavne vestern priče.

Za to vrijeme, Jugoslavija, koja je doduše imala nekolicinu strip velemajstora poput Andrije Maurovića, Julesa Radilovića ili Žarka Bekera te jaku strip scenu preko Plavog vjesnika, nije imala jasno određenu domaću strip školu i njeni majstori su crtali najčešće pod utjecajem stripova koji su dolazili sa zapada. Sredinom sedamdesetih pod utjecajem francuskog strip-časopisa 'Metal Hurlant', koji je bez sumnje stubokom promijenio način gledanja na strip i porušio brojne paradigme stripovske diseminacije, oko časopisa 'Polet', okuplja se jezgra autora koja će dati jedinstveni autorski pečat ovom razdoblju.

Igor Kordej, Mirko Ilić, Radovan Devlić i ostali oformljuju grupu Novi kvadrat koja je svijet hrvatskog stripa okrenula naglavce. Strip je tada po prvi put kod nas izašao iz dječačkih soba i s njegovim potencijalom su se počeli upoznavati i akademski krugovi. Počinju se uobličavati mišljenja o samom mediju unutar i izvan njega, dolazi do temeljitog raslojavanja žanrova, a autori preuzimaju impulse od progresivnih autora u svijetu stripa, odbijajući se vezati uz zahtjeve tržišta.

Kako to obično biva, ovakvo podizanje razine imalo je i svoje negativne posljedice. Paradoksalno, baš tada, kad je hrvatski strip bio na svojem umjetničkom vrhuncu, izgubio je etiketu umjetnosti za mase i prebacio se u diskurs elitističke umjetnosti. Čitatelji navikli na jasno pripovijedanje i razumljive žanrove bili su zbunjeni modernističkim eksperimentima te se sve više okreću jeftinim, a lako probavljivim sadržajima koje su im nudili inozemni stripovi. Okreću se bonellijevcima koji su nudili sve ovo što kvadratovci nisu, a pojavili su se u pravo vrijeme.

Za ono vrijeme, tehnički su odrađeni jako dobro, tiraža im je bila golema, a cijena više nego prihvatljiva. Lepeza likova koju je tijekom desetljeća svoga postojanja izbacila kuća Bonelli izuzetno je raznolika i šarena. Za svakog kome je stripovsko srce bilo veliko, a stripovska duša široka k'o Rusija, bonellijevci su nudili ponešto. I dan danas nude. Kako je čitateljska publika tokom svih ovih godina evoluirala, tako je i evoluirala i izdavačka kuća Bonelli. I upravo jedan od razloga njene dugovječnosti je baš praćenje trendova i spremnost za prilagodbu novonastalim okolnostima.

Jasna je distinkcija između onih klasičnih junaka, poput Texa ili Zagora, i onih 'novijih' kod kojih se lako miješaju odrednice heroja i antiheroja. Pojava Kena Parkera, Mister Noa, a zatim i Dylana Doga otvorila je vrata i drugim, još kompleksnijim likovima čije sudbine i priče predstavljaju naličje realnog svijeta u kojem mi stvarno živimo, sa svim njegovim manama i greškama.

Dobivamo nove junake, junake čije priče ne traju vječno, junake koji imaju svoj rok trajanja i junake koje stare i mijenjaju se skupa sa svojom publikom. Dolazi do intervencija i u samome sadržaju i u strukturi strip edicija. Nekad su ženski likovi u Bonellijevim stripovima bili totalno marginalizirani i gotovo nevidljivi, a danas imamo ženske glavne junakinje poput Gee, Julije ili Lillith. Čak se i old school heroji poput Zagora ili Texa mijenjaju. Priče su dublje, ozbiljnije i razrađenije. Povijesnim činjenicama i mitovima ne pristupa se više banalno i površno, već sasvim studiozno i ozbiljno.

Tradiciju takvog pristupa pisanju scenarija u obitelji bonellijevaca koju su započeli Giancarlo Berardi (Ken Parker), Alfredo Castelli (Martyn Mistery) i Tiziano Sclavi (Dylan Dog, Zagor), danas su nastavili Giancarlo Manfredi (Magični Vjetar, Skriveno Lice), Moreno Boselli (Zagor, Dampyr) ili Stefano Casini (Sighma) udahnuvši Bonelliju prijeko potreban dašak svježine, uzbudljivosti i aktualnosti.

Za Sergio Bonelli Editore očito nema zime, a bogami je nema ni za sve nas koji volimo dobar strip.

Top 5 Bonellijevih starih strip serijala:

1. Zagor

Magnum opus čitavog Bonellijevog opusa. Bez konkurencije najpopularniji junak i sinonim za strip na ovim prostorima. Više od pola stoljeća. I ne bez razloga. Pametnom dovoljno.

2. Martin Mistery

Ah, dobri stari stric Marti Misterija. Saga o Martinu Mystereu, zaljubljeniku u misterije koje službena nauka negira ili pogrešno tumači, nastala je 1978. iz pera vrsnog talijanskog scenarista Alfreda Castellija, a prema likovnom predlošku crtača Giancarla Alessandrinija (iako je prvi broj je izašao tek 1982). Puno smo više naučili od Martija nego iz školskih knjiga.

3. Ken Parker

Jedno je sigurno - Ken Parker nije poput svih ostalih junaka. On zapravo nije ni junak. On daje udarce, ali ih i prima. Ti udarci bole. Ostavljaju ožiljke. A oni jako sporo zarastaju. Ken nije bezvremen. On stari, mijenja se. On je heroj. On je antiheroj. On je jedan od nas. Remek djelo dvojca Berardi – Milazzo je strip s najvećim umjetničkim kapacitetom izdavačke kuće Bonelli. I puno šire od toga. Dokaz da i vestern može biti poezija.

4. Dylan Dog

Melankolični istraživač natprirodnog protagonist je brojnih mokrih snova kod suprotna spola, a mio je i velikom Umbertu Ecu. A i svima nama. Nakon epske sage 'Divovi dobra i zla', koji nisu samo najbolji Zagor, ni najbolji Bonelli ikad, već najbolji strip uopće, najbolje djelo legendarnog Tiziana Sclavija. Svaka čast i Hitchocku i Carpenteru, no horor nikad nije bio ovako zavodljiv.

5. Mister No

Priča o Mister Nou počinje 1975. godine, kada izlazi prva sveska nazvana jednostavno - 'Mister No'. U njoj Guido Nollita, kreator Zagora, stvara lik mladoga pilota Jerrya Drakea, veterana Drugog svjetskog rata koji napušta civilizaciju i odlazi sa svojim Piperom u srce amazonske džungle, u Manaus. Prvih šest brojeva bilo je zamišljeno kao mini-serijal, ali serijal doživljava velik uspjeh kod publike i saga o Mister Nou se na sreću nastavlja i dan danas.

Top 5 najnovijih Bonellijevih strip serijala:

1. Magični Vjetar

Magični Vjetar, junak neobičnog imena, doživio je gotovo instantni uspjeh koji ni danas ne jenjava. Fasciniran neotkrivenom stranom indijanske historije, neispričane bilo u stripu, filmu ili literaturi, bogatstvom njihovih običaja, rituala i mitova, Gianfranco Manfredi odlučio je spojiti dva popularna žanra, vestern i horor, stvarajući tako odličnu podlogu za prepričavanje stvarnih historijskih događaja iz te epohe, miješajući stvarnost sa fantazijom i ne definirajući jasnu granicu između ta dva svijeta.

2. Skriveno Lice

Skriveno lice je jedan od najnovijih stripova izdavačke kuće Bonelli. Strip je kreirao scenarist Giancarlo Manfredi, a prvi broj, kao i dizajn likova, uradio je hrvatski crtač Goran Parlov. Strip prati rat koji je izbio tumačenjem mirovnog sporazuma između Italije i Etiopije. Serijal od 14 brojeva prati period od 1889. do 1896. godine i sukob kralja Menelika II i talijanske vojske. Usprkos historijskoj pozadini i ponekoj historijskoj ličnosti kao liku u stripu, centralni likovi su fiktivni.

3. Shanghai Devil

Mini serijal od 18 epizoda iz pera dobro nam znanog Gianfranca Manfredija predstavlja svojevrsni nastavak mini-serijala Skriveno Lice (12 epizoda). Poslije pustolovina u Etiopiji i Eritreji, Ugo Pastore, jedan od protagonista Skrivenog Lica, odlazi u daleku Kinu kako bi se pridružio svom ocu Eneji, vještom trgovcu. Manfredi nas upoznaje s tadašnjom Kinom koja je pogođena teškom dinastičkom krizom i oslabljena stalnim pritiskom zapadnih sila koje se pokušavaju ugurati na domaće tržište utječući na državnu politiku.

4. Gea

1999. godine u Italiji kuća Sergio Bonelli Comics pokreće novi serijal, priču o mladoj djevojci zvanoj Gea. Izlazak Geje na strip-tržište predstavljao je veliku prekretnicu u dotadašnjoj politici te izdavačke kuće, ali i inovaciju po pitanju samog koncepta lika u talijanskom stripu. Gea je 14-godišnjakinja, fotofobična je, pa je uvijek obučena u crno i s tamnim naočalama. Svira bas i živi sama u ogromnom i loše namještenom stanu skupa sa svojim ljubimcem, crnim mačkom Cagliostrom, kojem na glavi se pojavi bijela zvijezda kad god netko nepozvan se pojavi u našoj dimenziji. Gea je Zaštitnica, pripadnica drevne kaste sa zadatkom da nepozvane goste iz drugih dimenzija vraća kući, bili oni prijateljski ili neprijateljski raspoloženi. Luca Enoch je kompletan autor u serijalu - dakle, i scenarist i crtač te crtač naslovnica, što je prvi slučaj te vrste u kući Bonelli.

5. Dampyr

Scenarist Mauro Boselli je u jednom intervjuu objasnio da je ideju za ovaj horor serijal imao još osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, ali da nije imao i odgovarajuću polaznu točku. Ideju su mu dali sukobi u bivšoj SFRJ i prva epizoda stripa opisuje upravo te događaje mada se nigdje precizno ne spominju mjesta niti imena ljudi, ali crteži obiluju prepoznatljivim panoramama grada pod opsadom i ruševinama sela te posljedicama etničkog čišćenja.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu