POPFENOMENOLOGIJA

Punk’s not… što?

Objavljeno: 08.03.2013 11:20 / Tonći Kožul

Foto: Ostale fotografije Shutterstock / Shutterstock

'Ako hoćete sliku sadašnjosti, zamislite martensicu kako gazi po ljudskom licu – zauvijek?' rekli bi neki

Naslovna tema novog broja Seattle Weeklyja je ‘Punk Rock Is Bullshit’: histerično nesuvisli pamflet (iz pera nekog tipa iz nečega što se zove The Long Winters) objavljen je i na internetu, i naravno da je, kao tipična clickbait-navlakuša, u dva dana nakupio preko 500 komentara.

Što bih ja napisao da me netko natjera da napišem tekst s tim naslovom? Pa, svakako bih spomenuo da je bulšit mit o punku kao ground zerou: niti su sedamdesete do punka bile glazbena pustinja u kojoj se nije događalo ništa zanimljivo (Disko! Dub! Krautrock! Afro-funk! Heavy metal! Lovers rock! Pobogu!), niti je punk bio reakcija isključivo na prog-rock (gnjev je bio uvelike usmjeren i na ‘rock-dinosaure’ – danas se može činiti nevjerojatnim kako se Stonese tako doživljavalo još i u sedamdesetima, ali eto!), niti je punk dokrajčio prog-rock (istrošio se sam od sebe, a najveći igrači poput Pink Floyda i Yes su neometano nastavili nizati hitove), niti je imao revolucionaran učinak na išta osim rocka i rock-centričnog glazbenog diskursa.

No, ne znam što bih baš dalje od toga mogao srati jer je punk naprosto… preširok pojam? Ponekad je moda, ponekad je stil. Ponekad je samo stil glazbe, ponekad je i stil života. Ponekad je taj stil života straight edge, ponekad lokanje do obamrlosti.

Ponekad je društveno angažiran, ponekad je besciljno nihilističan. Ponekad je prva iskra političkog aktivizma, ponekad je samo kratkotrajni rasplamsaj klasičnog tinejdžerskog 'svijet oko mene je iskvaren/nitko me ne razumije/STVARNO MI JE PUNK URAC SVEGA'. Ponekad je glanc-blistav pop, ponekad je raštimano smeće s obližnje gitarijade. Ponekad moraš slijediti Fistru, ponekad i ne.

Uglavnom, kad pričamo o ‘punku’, pričamo o hrpetini različitih punkova: kritika ‘punka’ kao nekakvog krovnog, jednoznačnog pojma je kritika fantomskog pojma, pa nije ni čudo da ‘Punk Rock Is Bullshit’ izgleda kao nasumično nabrajanje stvari koje su autora živcirale kod ljudi koje je upoznao kroz više desetljeća obitavanja na alt-sceni, što god da mu je palo na pamet dok je tipkao (kako se zalaufao, malo je falilo da punku pripiše i krivnju za otapanje polarnih kapa i glad u Africi!).

Tekst usto na momente i djeluje kao da je potekao iz nekog bizarnog paralelnog univerzuma, u kojem su The Clash ‘preteča Red Hot Chili Peppersa’ (molim?!), a mali obrti se masovno gase zato što njihovi vlasnici brigu o inventaru ili naplaćivanje mušterijama doživljavaju kao nešto što ‘nije jako punk-rock’ (!!!).

Tekst je isto dobar primjer kako se s pretjerano križarskim pohodima na mitologiju punka može otići i u druge krajnosti. Naprimjer, naravno da punk nema patent na DIY-principe, ali je isto tako neporecivo da je mnoge potaknuo da uzmu stvari u svoje ruke, masovnije nego vjerojatno ikoji drugi glazbeni pokret dotad; naravno da je punk, ovakav ili onakav, imao te i dalje ima i svoje arbitre kula i svoje konformiste – ali imali su ih i mnogi pokreti davno prije njega, tako da ne vidim zašto bi sad baš punk trebao biti, kao, kum kulture ‘ironičnog’ voljenja glazbe!

(E, a što se tiče anti-sellout spika – koliko god da s razlogom znale frustrirati pojedine aktere scene, mislim da su u konačnici, kad se sve zbroji i oduzme, ni vrit ni mimo, nebitne: onaj koga obeshrabre i odvrate od pokušaja ‘prodavanja’ obično ni nema bogznakakvu robu za prodaju.)

Jedino s čime se u tekstu bez ikakvih ograda mogu složiti – posebno kao netko koga punk nikada nije privlačio kao glazba – je sljedeće: ‘Punk rock je bio klub koji je prihvaćao sve neprilagođene. Kanalizirao je adolescentski bijes i frustraciju u pozitivne i otvorene osjećaje pripadanja. To nije beznačajno postignuće.’

Mislim, nemam pojma kakva je danas situacija na terenu, ali kad sam ja bio tinejdžer - punk je bio praktički jedina alternativna opcija u mom kraju (i ne samo mom!) i kao takav je bio masovna alternativna opcija, nešto o što su se barem očešali svi drugačiji i neprilagođeni i nešto gdje se svatko od nas mogao osjećati dobrodošlo, takav kakav jest, kakav god da jest...

Što nije bila mala stvar i za što je mjestimično trpljenje koncerata groznih lokalnih punk-bendova bila – stvarno mala cijena.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu