POPFENOMENOLOGIJA

Justin: veći, duži i neobrezan

Objavljeno: 22.03.2013 13:40 / Tonći Kožul

Foto: Ostale fotografije Shutterstock / Shutterstock

Nakon pulp-bestselera od 700 stranica i glupih filmova o superherojima od dva i pol sata – sad nam, evo, i Justin Timberlake osmominutnim pop-pjesmama želi poručiti da je više uvijek jednako bolje

Povijest će po svoj prilici ‘FutureSex/LoveSounds’, drugi solo-album Justina Timberlakea, upamtiti kao trenutak u kojem je zacementirao svoj status pop-velikana, s bezbrižnom lakoćom ravnom onoj kojom se na prvijencu ‘Justified’ iz malog boyband-srolje s pletenicama transformirao u najvećeg frajera u gradu.

U povijest će biti upisano da je ‘FutureSex/LoveSounds’ bio zicer, da nije bilo nikakve šanse da omane, i olako će se prijeći preko toga da… zapravo JEST bilo, realno, lako moguće da omane.

Naime, između prvog i drugog albuma Justina Timberlake bilo je prošlo pet godina, što je za svijet popa cijela vječnost! Jest da je Timberlake s prvog albuma skinuo spektakularan niz singlova, jedan od spektakularnijih u zadnjih dvadesetak godina – ali i 50 Cent je, tada, naprimjer, bio podjednako neuništiva hit-mašina, pa isto do 2006. više nikome nije bio potreban.

I The Neptunes i Timbaland, producentski magovi iza zavjesa ‘Justifieda’, do 2006. su bili već i komercijalno i kreativno nebitni; najave da je Justin snimio cijeli drugi album s istrošenim Timbalandom nisu mirisale na blockbuster, a kad smo dobili prvi zalogaj u obliku ‘SexyBack’ – bizarnog 4x4 miksa uštogljenog i lascivnog koji nije zvučao kao išta što je tada bilo u opticaju, kamoli išta popularno – prvotna reakcije većine je bila: ‘Koji… je… ovo… k**ac?!?’

Što je dalje bilo, svi znamo: ‘My Love’, ‘What Goes Around… Comes Around’, album koji je sve oborio s nogu, čak je i ‘SexyBack’ imao dulji klupski rok trajanja nego što se itko nadao. I onda opet dugogodišnja diskografska hibernacija, za vrijeme koje se Justina stalno povlačilo za rukav i pitalo kad će se vratiti na scenu.


S ‘FutureSex/LoveSounds’ Justin je osigurao svoje mjesto u popularnoj kulturi: voljen je i zna da je voljen, ne mora se više boriti za pažnju, nema više nevjernih Toma kojima mora dokazivati kako nije samo neki tip kojem se nakratko posrećilo.

(U redu, ima još vjerojatno ponegdje pokoji troglodit za kojeg je on i dalje zgodan dečko čiji je jedini pravi talent da se zna okružiti pravim ljudima – ali valjda bi čak i takvima trebalo postati jasno koliko je bitan njegov kreativni dodir kad usporede muziku na njegovom novom albumu ‘The 20/20 Experience’ sa svom onom tugaljivom bijedom koju je Timbaland zadnjih godina isprdio bez Justina!)

 

Justin Timberlake je u okvirima popa, kao što je jedan recenzent lijepo primijetio – luksuzni brend. On je uglađena aristokratska figura koja je izvan i IZNAD konkurencije, netko od koga očekujete classy shit i samo classy shit, Umjetnik popa kojem je ispod časti ganjati aktualne trendove, koji više ne radi ‘vulgarni brzopotrošni pop’ nego isključivo Umjetnost s Težinom. (Tek tri pjesme na novom albumu su kraće od sedam minuta, samo je jedna kraća od pet.)

I tu dolazimo do dva problema. Prvi je da se toliko uspinje biti velikanom epskog soula da je zaboravio kako je nekad znao biti i velikanom energičnog FUNKA: novi album je non-stop ‘Cry Me a River’ i ‘What Goes Around’ a da pritom nema praktički nijedne ‘Like I Love You’ ili ‘Rock Your Body.’

Dosta je ironično kako je ‘Suit & Tie’ bila uspoređivana s loungerskim R&B-jem Robina Thickea – samo da bi se potom Robin Thicke vratio s točno onakvim elastičnim mrdoguzom kakav Justinu na ‘20/20 Experience’ OČAJNIČKI nedostaje. I usto još u društvu ni manje ni više nego Pharrella i T.I.-ja, starih suputnika Plesnog Justina!


A drugi je problem to što… pa, više nije uvijek = bolje! Naravno da sve ovisi o tome što ćete misliti o pjesmama i grooveovima na ‘20/20 Experience’: ako smatrate da su jaki sami po sebi, vjerojatno ćete uživati u načinima na koje Justin i Timba 100% leđero plivaju u njima, bez gledanja na sat. No ako mislite da pjesme i grooveovi nisu DOVOLJNO jaki, sve skupa ćete smatrati naprosto - nepotrebno razvučenim.

Recimo, ‘Mirrors’: zar pjesma koja je u duši natprosječna budnica Ryana Teddera STVARNO zaslužuje da traje pet i pol minuta? I zar ne bi bilo bolje da je predivni epilog priveden kraju prije nego što je Timbalanda zasvrbilo da ubaci jednu od onih svojih izbezumljujuće infantilnih melodijica koje zvuče k'o pačji vrtić?

Pusher Love Girl’ je finjak i sve, ali zar nije prejednostavna i prerepetitivna za razvlačenje na pet minuta, i što trominutni epilog ne zvuči kao loop poluminutnog jama? Gle, nemam ništa protiv ambicioznosti, pa ni protiv malo indulgentnosti, ali ako stvar traje osam minuta – onda valjda nije drsko očekivati da bi se do kraja (ili, okej, do epiloga) moglo dogoditi i nešto što se nije već dogodilo u prvoj ili drugoj minuti!

Da Justin osjeća da i dalje treba nekome nešto dokazivati, možda bi ga to bilo potaklo da u cijelu priču unese više igre i ludila, da svoje maratonske jamove odvede na neka stvarno bizarna i neočekivana mjesta, da bude umjetnički odvažan – ne samo po minutaži.

Ali što se može, kad je u poziciji da se ni ne mora zapravo nešto pretjerano truditi: glavni trijumfi su davno ostvareni, respekt je odavno zadobiven, sveopće oduševljenje comebackom nakon sedam godina je bilo zagarantirano, Justina ništa nije tjeralo da se odupre raljama ugodne rutine, i… Ugodnoj rutini se tako, jebiga, i prepustio.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu