Omiljena spravica svih TV ovisnika i ljubitelja naslonjača u našim se domovima nalazi već više od pola stoljeća i danas je uistinu teško zamisliti život bez nje. Zaista, kako bismo se drukčije brzopotezno rješavali dosadnih reklama koje vrebaju s TV ekrana - protiv onih zanimljivih nemamo ništa protiv, da se razumijemo
Ideja o upravljanju stvarima na daljinu zapravo je vrlo stara, što dokazuje činjenica da je prvi uređaj takve namjene još davne 1893. godine patentirao Nikola Tesla, koji je pritom zamislio spravu za daljinsko upravljanje vozilima i plovilima putem radiovalova. Još na samim počecima televizijske ere pojavila se zamisao o upravljanju TV uređajem bez micanja s kauča. Prvi daljinac namijenjen televizorima proizveden je 1950. godine u američkoj kompaniji Zenith Radio Corporation i nosio je pomalo smiješan naziv - The Lazy Bone. Pionirski uređaj imao je uistinu osnovne funkcije - uključivanje i isključivanje televizora te mijenjanje programa, a s TV-om je bio povezan putem kabela, što se ubrzo pokazalo vrlo nepraktičnim. Pet godina kasnije Zenith je proizveo prvi bežični daljinski upravljač, nazvan Flash-matic, koji je radio na principu fotoćelija ugrađenih u televizor, a koje su reagirale na svjetlosni snop iz daljinskog upravljača. Međutim, to nije bilo baš najsjajnije rješenje s obzirom na to da je za vrijeme sunčanih dana takav televizor znao postati vrlo svojeglav, odnosno reagirao je i na druge izvore svjetlosti. Zanimljivo, Flash-matic izgledom nije nimalo sličio današnjim uređajima i oblikom je podsjećao na malo sušilo za kosu (ili na futurističko oružje, ovisi kako vam mašta radi).
Ultrazvučni valovi
Znatno bolje rješenje pojavilo se 1956. godine, kada je Zenithov inženjer Robert Adler dizajnirao uređaj koji je radio na principu ultrazvučnih valova. I ovaj je dobio vrlo slikovito ime – Space Command. Prvi primjerci nisu uopće imali baterije, nego sitne aluminijske komponente koje su na pritisak tipke emitirale visokofrekventne zvučne valove na koje je reagirao prijamnik ugrađen u televizor. Adlerov sustav pokazao se prilično uspješnim rješenjem, premda je bio relativno skup budući da je za prihvat signala bio potreban prijamnik s dodatnim vakuumskim cijevima. No zahvaljujući razvoju tehnologije tranzistora tijekom 60-ih, uređaji su postajali sofisticiraniji, elegantniji i jeftiniji, a u konačnici su dobili i baterije.
Infracrvene zrake
Ultrazvučni daljinski upravljači koristili su se sve do početka 80-ih, kada na scenu stupaju uređaji bazirani na infracrvenoj tehnologiji, koji su sa sobom donijeli više tipki i nove mogućnosti, poput korištenja teleteksta. Infracrvena tehnologija prevladava i danas kada se u prosječnom kućanstvu nalazi više daljinskih upravljača za različite uređaje, poput DVD playera, glazbene linije, satelitskih prijamnika, multimedijalnih računala itd. Kako u tom slučaju od viška glava obično boli, posljednjih godina sve su popularniji univerzalni daljinski upravljači koji se mogu programirati za upravljanje nekoliko različitih elektroničkih naprava, a više nisu rijetkost ni high-tech primjerci sa zaslonima na dodir umjesto tipki. Također, danas se i napredniji mobiteli mogu pomoću odgovarajućih aplikacija pretvoriti u daljinske upravljače.
Aktivan život uz daljinski upravljač
Tehnologija daljinskog upravljanja našla je i druge primjene u suvremenim domovima. Posebne vrste upravljača tako se danas sve više koriste kod igranja videoigara, ponajviše zahvaljujući popularnoj Nintendovoj konzoli Wii čiji bežični kontroleri i poseban sustav senzora prate ljudske pokrete i time omogućuju fizički aktivan angažman igrača. Uistinu, tko bi prije samo nekoliko godina rekao da će nas daljinski upravljači na kraju potjerati s kauča?
