POP FILOZOFIJA

Nietzsche i 'Glee'

Objavljeno: 18.06.2010 10:48 / Kristian Benić

Foto: Ostale fotografije P.B. / P.B.

Iako se čini blasfemično teen highschool seriju i jednog od najvećih filozofskih umova staviti u istu rečenicu, 'Glee' ipak nudi nešto što je Nietzsche smatrao vrlo važnim - ples

Mjesecima sam ignorirao popularnost američke teen mjuzikl serije 'Glee'. Pravi muškarci ne gledaju nešto što nazivaju mjuziklom, a ozbiljne fakultetski obrazovane osobe nemaju potrebu za infantilnošću teen serija. A onda sam slučajno vidio i čuo Artija, dječaka u invalidskim kolicima, kako ritmično vrteći se na kotačima pjeva hit singl punk rock benda Generation X, 'Dancing With Myself'. Ostao sam, kolokvijalno rečeno, paf i prihvatio poziv pjesme: 'There is nothing to lose, there is nothing to prove...'


Pogled na 'Glee' zanimljiv je iz više kutova  - TV kritičari, logično, imaju dosta toga reći, ali teme za diskurs pronalaze i puno elokventniji teoretičari/znanstvenici - pedagozi (integracija homoseksualaca, pretilih, invalida u školsku sredinu i program), sociolozi  (transformacija tradicionalnih društvenih uloga i značenja), antropolozi (porijeklo popularnosti plesa na TV-u u kulturi tradicionalnih plesnih obreda)... Koliko god radnja unutar američkog 'teen highschool' ambijenta bila klišeizirana, a isključivo komercijalna glazba i s obzirom na nju izveden ples i koreografija bili u prvom planu, 'Glee' nosi složenije poruke od puke zabavnosti. U tom kontekstu on je dobar motiv da se kaže ponešto o važnosti filozofije plesa u djelu jednog od najneobičnijih filozofa ikad - Friedricha Nietzschea.

Iako se 'Glee' i Nietzsche formom i značenjem teško podnose u istoj rečenici, osim središnje uloge plesa, između njih postoji još jedna labava dodirna točka - popularnost među mlađom populacijom, pa je gotovo do razine stereotipa izgrađena slika o mladom srednjoškolcu koji dolazi na prijemni ispit za studij filozofije, profesori ga pitaju što je pročitao, a on zadovoljno kaže - Nietzschea. Profesionalnim filozofima Nietzsche prije svega zadaje velike dileme, pa mišljenja variraju od potpunog nijekanja i odbacivanja njegove relevantnosti do ushita pronalaskom filozofa koji je otkrio 'iskonsku istinu'. Dio problema leži u stilu Nietzscheovog pisanja, koji je bliži umjetnosti i pjesništvu nego 'ozbiljnoj' filozofiji, mijenjanju stavova koje rezultira gorljivim odbacivanjem onoga što je ranije najviše cijenio, a nikako ne pomaže ni činjenica da je posljednje godine života proveo boreći se s težim mentalnim bolestima. I takav karakter je naposljetku izrekao neke od najvažnijih misli o prirodi plesa koje su nezaobilazna točka u suvremenijim promišljanjima.

U 'Rođenju tragedije' Nietzsche razvija nekonvencionalnu estetsku teoriju prema kojoj je 'razvoj umjetnosti vezan uz dvojnost apolonijskog i dionizijskog', shvaćenih kao simbole oprečnosti koje u unutrašnjoj strukturi sadrži umjetničko djelo. Apolonijsko je razumno, staloženo, strogo (...), najbolje izraženo kroz ličnost Sokrata, kojeg Nietzsche smatra 'teorijskim čovjekom' koji vjeruje u 'dokučivost naravi stvari'. S druge strane, dionzijsko je emocionalno, raskalašeno, slobodno te najbolje ilustrirano upravo ekstatičkim plesom. Objašnjavajući tako što razumije pod dionizijskim, Nietzsche ustvrđuje da  'dok pjeva i pleše, čovjek se očituje članom jednog višeg zajedništva, zaboravio je hodati i govoriti i tek što se nije, plešući vinuo u zračne visine... Čovjek više nije umjetnik, postao je umjetničkim djelom'.

U otvorenoj mržnji prema sokratovskom 'teorijskom čovjeku' kao uništavatelju prave umjetnosti, Nietzsche zamjera upravo uklanjanje iz izvedbi dionizijskog elementa plesa koje ustupa mjesto 'hladnim, paradoksalnim mislima'. Do koje je razine Nietzsche u plesu nalazio vrhunske metafizičke principe svjedoči još legendarniji rad 'Tako je govorio Zaratrustra'. U tom djelu središnja ličnost sa svojim sljedbenicima šećući šumom dolazi na ledinu gdje plešu mlade djevojke, a Zaratustra im se obraća: 'Ne prekidajte ples, ljupke djevojke! Nije vam došao neki kvaritelj igre zla pogleda niti neprijatelj djevojaka. Božji sam zagovornik pred vragom: a vrag je duh težine. Kako bih imao vi lagane, biti neprijatelj božanskih plesova?'


Nietzscheove interpretacije glazbe i plesa kreću se u sferi umjetnosti klasične Grčke i njemu suvremene klasične glazbe, pa je nezahvalno prejudicirati kakva bi Nietzscheova filozofska reakcija bila na estetske domete suvremene popularne kulture i forme TV mjuzikla. S obzirom na prevladavajuću atmosferu optimizma, možemo pretpostaviti da bi mrzio samozadovoljstvo likova, njihova sretna lica, potpuni izostanak elemenata grčke forme tragičnosti, ilustrirane Edipovom sudbinom u kojoj je nalazio vrhunce spoznaje čovjekove egzistencije... Jedini eventualno zadovoljavajući element nalazio bi se upravo u tome što 'Glee' pred publiku ponovno donosi glazbu i ples, elemente grčkih tragedija koje je Nietzsche najviše cijenio, s čijim nestankom je slijedila dekadencija grčke kulture i cjelokupne umjetnosti. 

Dakle, osim što 'Glee' treba gledati kao opuštajuću zabavu, potrebno je i promišljati jer će i estetski užitak tada biti kvalitetniji, du(b)lji, ispunjeniji... A uzeti pritom u ruke 'Rođenje tragedije' ili 'Tako je govorio Zaratrustra' nije uopće loša investicija, iako nam se pred očima ne izmjenjuju Sofoklove tragedije i Wagnerove opere.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu