GREŠNA ZADOVOLJSTVA

A šta'š ti?

Objavljeno: 29.07.2010 10:29 / Teo Tarabarić

Foto: sxc.hu / Karl-Erik Bennion

Teo je prošetao Alejom sjećanja, usput zaključivši pokoju o hrvatskom turizmu, splitskim konobarima i južini


Nakon srednje škole, teška srca priznajem, kontakti s ekipom iz razreda polagano su zamirali, da bi na koncu i odumrli. Deseta godišnjica mature u restoranu na Zvončacu malo je popravila stanje, ali kad se iće pojilo, a piće popilo, zagrebačka je rutina opet učinila svoje. Kao podsjetnik na one dane preostale su tek tradicionalne, ali tako prokleto rijetke duge kave s Helenom i Malom Helenom – negdje o Uskrsu ili Božiću kad se sin razmetni udostoji posjetiti domaju – začinjene ponekim kremastim kolačem za Helenu i mene, odnosno ničim za Malu Helenu, jer Mala Helena je alergična na jaja.



Helena je cinično biće, uvijek spremno na neku jetku opasku, bez dlake na jeziku, s duboko usađenim moralnim vrijednostima, pa mi nerijetko posluži kao etički kompas, korektiv koji me spušta na zemlju kad se iz permisivne 'ne-bi-se-štel-mešat' hrvatske metropole spustim pod povećalo metropole srednje Dalmacije u kojoj se svi mišaju u svačija posla, jer, eto, tako dan brže prođe.
Mala Helena, osim što je alergična na jaja, sitna je djevojka, pardon, žena, koja se još do pred koju godinu bez problema ukrcavala na trajekt za Brač s dječjom kartom u ručici: dakle, sitna je, bezobrazno mladolika i alergična na jaja, i to je sve što trebate znati.
Naše prokleto rijetke duge kave ispijali smo na Ovčicama, kod Densera. Denser nije ime kafića, nego naš (okej, Helenin) nadimak za tamošnjeg konobara koji gracioznošću tek rođene žirafice pleše među stolovima i ruši sve pred sobom, bez pardona i bez osvrtanja: ako gostu smeta što je stolac pao na pod, a bože moj, neka ga podigne, je l' tako. Denser je imao svojih boljih i gorih dana, ovisno koji vitar puše. Splitski su konobari, općenito, najveći meteoropati u struci. Ne daj bože zamirit' im se kad je južina.



Takvog jednog, nervoznog, razdražljivog, južinastog dana ušetala je naša trojka u Denserov kafić. Denser Helenu i njezin oštar jezik nikad nije osobito ljubio, prema meni je bio prilično uljuđen, dok Malu Helenu nije niti doživljavao, kao da mu pogled ne registrira objekte niže od metra i šezdeset, što možda objašnjava njegovu urođenu sklonost rušenju stolova, stolaca i lonaca s cvijećem u plesnom zanosu.
Otprilike deset do petnaest minuta nakon što smo sjeli, ne sjećam se jesam li već bio na drugoj ili trećoj cigareti, Denser je odlučio posjetiti naš stol. 'Izvol'te', obratio se Heleni i meni, posve ignorirajući Malu Helenu.
'Veliki makjato i čašu vode.'
'I meni isto.'
'Dvi kave, znači', rekao je i okrenuo se prema Maloj Heleni, odmjerivši je dugim posprdnim pogledom: 'A šta'š ti?' Mala Helena se zacrvenila u obrazima, dočim si Helena nije mogla pomoći. Zavarila je od smija, na što joj je Denser uzvratio pogledom punim mržnje kakvu samo najgora južina može generirati. Na tacnu je položio šporke čaše i boce s našeg stola, a slobodnom je rukom zgrabio masivnu kamenu pepeljaru prepunu smrdljivih čikova. Nogom je ofrlje poravnao prazni četvrti stolac za stolom i elegantnim plesnim korakom novorođene žirafe zaputio se prema šanku, no zapeo je već za susjednim stolom. Nismo vidjeli je li ga omeo stol, stolac ili možda tek neka dosadna muha, ali boce i čaše su s tacne počele letjeti na sve strane, a u pokušaju da spasi što se spasiti dade, Denser je ispustio onu masivnu kamenu pepeljaru koja je dugo, dugo padala i sletjela tik do sićušnih stopala Male Helene. Da kojim slučajem nosi cipele broj četrdeset, sad bi imala amputirane nožne prste, toliko je blizu pala ta pepeljara. Nakon početnog šoka, kad smo se uvjerili da nitko nije stradao, Helena je još jednom zavarila od smija, tutta forza, na sav glas. Denser, bez da se ispriča barem Maloj Heleni od koje je umalo načinio invalida, bez da ikakvom gestom izrazi svoje žaljenje zbog neugodne situacije, samo se okrenuo prema Heleni kojoj su se u napadaju smijeha niz obraze slijevale suze, i hladno joj obznanio: 'Ajme, gospođo, šta se vi ružno smijete'.
Još smo nekoliko puta otišli ispijati prokleto rijetke duge kave na Ovčicama, ali Densera više nismo zatekli pa smo odustali. No Denserovu braću možete zateći u gotovo svakom splitskom lokalu. Eto, nekidan sam bio na pivi u jednom uglednom kafiću u Getu. Nije bilo gužve pa je konobar zauzeo najbolji separe na štekatu. Sjedio je na prostranoj shabby chic sofi i pio Pipi iz boce, japanke je odložio na pod, a bose noge je podigao na tronožac i hladio jaja. Doslovno, jer ispod njegovih širokih bijelih bermuda veselo je provirivao i u oči nas gledao svježe depilirani lijevi testis. 'Može li točeno?', viknuli smo, a on i njegov lijevi testis su nas lijeno pogledali, duboko uzdahnuli i promrsili: 'Evo, sa'ću', srknuvši zadnji gutljaj Pipija iz boce. Posluživši nam pive, vratio se za svoj separe koji je napustio tek kad su u kafiću bili popunjeni svi stolovi.



Obožavam splitske konobare. Ne ostavljaju baš najbolju sliku o hrvatskom turizmu (moj francuski prijatelj umalo se rasplakao kad je konobar nakon plaćenog računa počeo odnositi još dokraja neispijene čaše sa stola), ali su pravi unikat, oriđinali kakvih nigdje nema, vrsta pred izumiranjem koju treba zakonom zaštititi. Evo, taman okreće na jugo, pravo je vrijeme za grešno zadovoljstvo promatranja konobarskih muka s gostima koji stalno nešto naručuju, kao da sami ne znaju skuhati kavu ili natočiti pivo. Denseru naš dragi, ako ovo čitaš, javi gdje sada plešeš da ti dođemo na kavu i kolače. Po mogućnosti, bez jaja za Malu Helenu.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu