'Škola je prva društvena i radna obaveza djeteta. Dijete treba da se raduje polasku u školu' kategorički je majkama s djetetom spremnim za polazak u školu poručio savjetnik Svijeta, ugledne revije za žene 1964. Doista, kakvo god iskustvo imali s daljnjim obrazovanjem, prve korake školskim hodnicima prati uzbuđenje svojstveno malom broju životnih trenutaka.  Naravno, sjećanje i doživljaj svakog pojedinca jedinstveno je, a da bismo probudili ugašene memorijske mentalne veze, izabrali smo nekoliko 'linkova' iz prošlosti koji mogu pomoći u oživljavanju nevinih i bezbrižnijih dana.

Što ću obući?
Polazak u školu podrazumijevao je mobilizaciju kućnog budžeta.  Najveći trošak  uz udžbenike bili su ustvari predmeti vrlo slabo povezani s učenjem i znanjem - odjeća i obuća. 'Đaku prvaku' potrebe za modnim artiklima zadovoljavale su robne kuće Nama, koja se npr. 1970. hvalila sa 50.000 artikala u

ponudi ili pak beogradski Ateks s kataloškom prodajom specijaliziranom za učenike. Medalju za 'najsimpatičniju' marketinšku kampanju zaslužuje Borovo čije je geslo 'U novi razred, u novim cipelama!' u kombinaciji sa šarenim ilustracijama učenika u školskom dvorištu, učionici, vlaku, brodu godinama do krajnosti eksploatiralo ideju o nužnoj obnovi garderobe baš pred početak školske godine. No u samom školskom hodniku i razredu kupljeno se često nije moglo previše pokazati - naime, tamnoplava kuta od teško gužvajućeg glota (posebno obrađenog satena) te crne papuče bile su, prema objašnjenjima pedagoga, najbolji za čuvanje odjeće, potiskivanje neukusnog šarenila i prilagodbu budućoj radnoj odjeći, pa su uglavnom bili obvezni! 

Čime ću raditi?
U odnosu na generaciju koja je u školu krenula prije 1950, mlađe generacije Jugoslavena 'svih naroda i narodnosti' imale su mogućnost uživanja prednosti pribora od plastike što je bila zasluga splitske Jugoplastike, tržišno pozicionirane i reklamirane kao 'najveći jugoslavenski proizvođač školskih potrepština'. U torbama za leđa, a ne vrlo često korištenima za ruke, liječnici su vidjeli dobru metodu održavanja kičme ravnom, a Jugoplastika je branšu obilježila upadljivim geslom 'vašoj torbi zna se ime'. Ponudu pisaćeg pribora osigurao je TOZ, pa u velikoj ponudi svakako vrijedi istaknuti  Pionir - etui s osam pastela različitih boja, dvije olovke, kemijskom, nalivperom, šiljilom, i gumicom. Treba li dodati da se i samo TOZ-ovo nalivpero namijenjeno specijalno 'đacima' zvalo - pionirka?

Što ću jesti?
Kao i danas, ulazak iz svijeta ulične igre (ups, lapsus, iz svijeta videoigara) u nastavni proces predstavljao je šok za organizam. Negativne aspekte trebala je ublažiti i pravilna prehrana. Pojedini proizvođači upravo su učenike prepoznali kao potencijalne kupce, a iz suvremene perspektive intrigira promocija 'Gavrilovićevog đačkog sendviča'. Iza posebnog naziva i priloženog recepta za izradu, krila se ustvari jetrena pašteta namazana na dvije šnite kruha s komadom sira ementalera Zdenka u sredini! Prema Gavrilovićevom objašnjenju, pašteta je korisna, jer je 'ekstrakt jetre bogat mineralnim tvarima, kao i vitaminima A, B, C i K - dakle sastojcima koji daju jelu kvalitetu izvanredne hranjivosti'. Tko bi kraj konzerve jeo banane i jabuke.

Kako ću istraživati?
Programom propisani udžbenici srećom nisu zadovoljavali potrebe svih učenika. Kultni 'Svijet oko nas', 'enciklopedija za djecu i omladinu', objavljena 1960. godine, pokazala je da znanje predstavljeno na pravi način, a u ovom slučaju to su bile fenomenalne grafičke ilustracije domaćih autora, podražuje znatiželju. Ako je 'Svijet oko nas' zavladao umom vašeg djeteta, bila je tu Mladinska knjiga s utjehom roditeljima: 'Ne plašite se... vaš mališan nije nikakvo čudo od djeteta, nikakav 'star mali' ako ga više zanima biologija, kemija nego igre koje su bile sadržaj vašeg djetinjstva. On je dijete svog vremena - razveselite ga - nabavite mu igračku kakvu ono želi - eksperimentalni ormarić Pionir kemičar ili Pionir mikroskop.' Osveta šmokljana dobila je svoje konture.

Čime ću se zabaviti?
Učenje bez igre slijepa je ulica. Osim pikula nabavljivih na kioscima, zbog kojih je školski okoliš bio izbušen rupama, poseban fenomen bio je klik klak 

- jednostavna igračka sastavljena od dviju plastičnih kuglica spojenih konopcem, koje se u spretnoj ruci same ubrzano kreću. Prema jednom 'urbanom mitu', klik klak je 1971. došao u Beograd preko studenta iz Splita gdje je u kratkom roku prodan u čak 80.000 komada! Klik klak se u počecima uglavnom kupovao na ulici, jer se nije mogao legalno uvoziti, ali bez obzira na otegotnu okolnost, zahvaljujući švercerima, razredni klik klak incidenti postali su redovita pojava. Ako je raspored klupa dopuštao, pod njom se  uvijek mogao pronaći i pokoji strip čiji izbor je bio zavidan. Mali Đuro u filmu 'Imam dvije mame i dva tate' izabrao je tako na satu matematike, umjesto slušanja o tijelima i likovima, uživjeti se u 'Povratak starog mačka' Andrije Maurovića. Đuro, brzo donesi to ovamo ili zovem roditelje!