TOČKA NA A

Autofeminizam na četiri kotača

Objavljeno: 25.10.2010 12:28 / Anda Bukvić

Foto: Promo fotografije Deathproof wallpaper / fan-de-cinema.com

Ženama je njihov automobil uglavnom prijevozno sredstvo, a ne smisao života. No došlo je vrijeme i za četvrti val feminizma - održavanje vlastitog vozila. Da, to uključuje ne samo znati kako otvoriti haubu, nego i promjenu svjećica, i izmjenu ulja, i zamjenu gume. Samo hrabro, možemo mi to!


Žena i njezin auto imaju prilično bazičan, netko bi čak rekao i površan odnos, nimalo nalik odnosu muškarca i njegova auta. Bez obzira na to, i Ženi je, suprotno popularnom mišljenju, važno da je sa svojim autom u harmoničnoj vezi, koju trezveno dijeli na tri područja: vozim te, parkiram te, održavam te ako baš moram. E ovo treće se mora promijeniti, dame i gospodo. To oduvijek predosjećam, ali od nekidan sam sigurna.  

Crklo kratko svjetlo, valjda sedmi put ove godine. Mene, koja inače sve može sama, ali ne radi sve sama jer, eto, ima nekih koji to rade nešto bolje ili imaju u danom trenutku više vremena, zapalo u projektu provođenja rodne i spolne jednakosti da odem u servis. Uvezem se trijumfalno kroz garažno usko grlo i prepriječim put prvom gospodinu u kombinezonu. Dobar dan, oprostite, meni je crklo svjetlo, kratko, desno. Pardon, lijevo. Vaše desno, moje lijevo. Pa bih ja promijenila. Odnosno, vi da mi promijenite. Molit ću. Može, kaže on, dajte žarulju. Ovaj, nemam, imate li vi možda? Ne, nemam, tata ti ima, složi on facu, a meni će pristojno: Nema problema, parkirajte uza zid, eto mene odmah, za trenutak.

Prođe trenutak, dođe odmah, i eto ti njega sa žaruljom. Otvorite haubu! Molim? Haubu? Zašto sad haubu, pa mijenjate mi svjetlo? Nisam se pripremila. Ovo je kao onda kad sam slala telefonski brzojav, pa me žena iznebuha upitala koji mi je broj telefona – nije da ne znam svoj broj, nego na to pitanje nisam bila spremna. A i rijetko se zovem. Tako i s haubom – znam ja to, ali nisam bila spremna. Ali djelovati treba brzo. Znam da je tu negdje ispod. Ups, nije, to je neka poluga od volana. Panika. Automehaničar se, ne časeći ni časa, došeta strpljivo do mene i mog crvenog gumba za otvaranje haube te jednim potezom napravi dvije stvari: otvori poklopac i mene strpa u kutiju na kojoj je pisalo, caps lock, bold, Comic Sans MS, font 16: AH, ŽENE. I ja se skroz stiltam i sve odatle krene krivo.

Katapultiralo me odmah u dane dugotrajnog polaganja vozačkog. Prvi su mi put ugasili jedan od tri semafora u gradu, pa sam se malo zbunila. Drugi sam se samo zaboravila vezati, spustiti ručnu i izbaciti iz brzine prije micanja noge s kvačila. Treći put nisam vidjela susjeda Božu koji mi se prikrao na biciklu i nije pomoglo što sam savršeno balansirala kuplung i kočnicu na uzbrdici kod Karlovačke pivovare. Znam, izgleda kao niz manjih, većih i fatalnih pogrešaka, ali zapravo je bila samo jedna – pala sam na prvom pitanju i poslije više nema šanse. Kao i u Citroënovu servisu.

Nastavak naše ukupno sedamnaestminutne komunikacije promatrala sam iz svog novog skučenog kartonskog stana. Gospodična, dajte upalite svjetla za probu, ali nemojte zaboraviti izbaciti iz brzine, kaže on meni. Upalite štop svjetlo, a to vam se radi tako da pritisnete kočnicu. Znate, imate svjetlo i iznad registarske tablice, koje po noći osvjetljava brojke, i ne radi vam ono iznad CU. Si ju, mislim si ja, riješi to pa da se idem kući sramotiti. Ili smišljati strategiju. Gospodična uzvraća udarac.

Četvrti val
Da su žene na cesti žene na putu, shvatila sam još u prapočecima. Kad sam napokon položila taj vozački, nisam mogla dočekati da malu ružičastu knjižicu pridružim maloj zelenoj u malom bijelom Yugu 55. Stara uopće nije napravila mezu, a stari nije nikamo otišao, već je ostao doma riješiti logistiku. Da se odmah zna. Ne smiješ ovo, ono, to ni tako. Možeš voziti samo kad mazneš ključeve, a ne bismo ti preporučili da ih mažnjavaš. Zaključila sam da ćemo se auto i ja moći družiti kao Mr. Darcy i Elizabeth Bennet, jedino po danu i isključivo u pratnji. Ja sam kompromisno pristala, da mu pokažem koliko mi je bitan, ali on je svojeglavo prkosio, i to ni krivoj ni dužnoj meni. Nije htio u treću, pa sam ja vozila samo u drugoj da mu ugodim. Gasio se na najčudnijim mjestima, obično u špici i često pred mesnicom te mnogobrojnom publikom koja je skandirala: Ajmo, mlada, dodaj gas! Nakon ovog zadnjeg javnog ekscesa jugić je dobio košaricu, a zamijenilo ga je potentnije motorno vozilo na dvije osovine i četiri kotača.

To je bilo poodavno i od tad sam svladala vožnju u različitim uvjetima: sa sunčanim naočalama i bez njih, uz glazbu i bez glazbe, po snijegu i kiši, kao i nekoliko vrsta parkiranja, ali nepravedno sam i neodgovorno zanemarila teoriju i praksu održavanja automobila. I namjeravam to nadoknaditi jer držim da bi se žene (i s velikim i s malim Ž) morale više brinuti za ovaj hardverski segment. Moraju znati promijeniti gumu, otvoriti haubu, provjeriti ulje i filtere te tankati gorivo. Ja u tome vidim taj toliko očekivani četvrti val feminizma: prvi je bio pravo glasa, drugi je obojila seksualna revolucija, treći ima problem s tim što nema problem, a četvrti bi se mogao vrtjeti oko prava i obveze žene da redovito i s kredibilitetom održava svoje vozilo. A to se pravo ne stječe preko noći. Treba se malo potruditi, ali pomaže to što već u startu imamo dosta komparativnih prednosti. Za početak, smijemo voziti. Nije nam kao ženama iz Saudijske Arabije koje smiju jahati magarce, konje i deve, ali ne smiju voziti auto. Daleko je to od ljetnog kiosk-hita 'Djevojke iz Riyada'.

Ovako-se-to-radi lista
Britanska je studija navodno pokazala da više od polovice žena ne opere svoj automobil i po više od šest mjeseci. Ne želite valjda biti jedna od njih? Kao što usisavate stan, brišete prašinu, perete rublje i pospremate ladice i ormare, tako morate usisavati i prati i auto. I ne, nije izlika da ne želite u autu raditi ono što već radite u stanu – kad se vrijeme dobro organizira, sve se može.

Kao što smo u gornjem dijelu teksta naučili, vrlo je važno znati otvoriti haubu jer se ispod nje nalazi... Svašta. Kad već to vježbate, probajte provjeriti i tekućinu za stakla. Koja nije unutra tvornički i vječno, već se mora povremeno dolijevati.

Inače, sva savjetodavna tijela i tekstovi na samom početku postuliraju da svoje vozilo moramo izvrsno poznavati, a onda na pedesetak kartica teksta objašnjavaju na koji način produbljivati to poznanstvo. Kaže da trebam pomno proučiti onu enciklopediju što je stigla uz auto. I voditi auto dnevnik, po mogućnosti u 28 kategorija i podkategorija. I pretplatiti se na Motoreviju, Motopuls i Autoekspres te tempirati snimalicu na Automagazin. Neiskusna sam pa mi se čini da ću ga, budem li se svih tih savjeta pridržavala, toliko detaljno upoznati da ću se morati zaručiti za njega, kao Hermione (koja nije iz Harryja Pottera) za svoj laptop.

A kad me uhvati malodušje od količine zahtjevnih informacija, proradi inat i ovaj četvrtovalni autofeminizam. Nećeš ti meni više cincilatore i flošove štange prodavati. A i te fore koje svi znaju, a ja ih uopće nisam znala. Da mi je onaj rekao da osim svjetla iznad slova moram promijeniti gefufnu, ja bih lijepo pitala koliko to košta. Pa mislim.

Imam osjećaj da je moja ideja cjeloživotnog učenja otišla u tri lijepe, ali ne odustajem jer nemjerljivo je važno biti neovisna žena, u punom smislu riječi. Na to vas podsjećaju na svakom koraku. Reciprocitet. Nema izvlačenja. Zašto-ti-ne-bi-mijenjala-gumu kampanja. Kažem vam, imaju svoje ljude po cijelom gradu, sigurna sam da je onaj mehaničar bio jedan od njih. Zadatak: napasti centar za emancipaciju i suptilno rovariti po njemu 17 minuta. Jesi me. Priznajem.


Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu