SVE O...

Zagonetno Sunce

Objavljeno: 30.10.2010 12:50 / Gordan Beraković

Foto: sxc.hu / noguerajef

Nama najbliža zvijezda, objekt štovanja drevnih naroda, izvor topline i svjetlosti, izvor života... Unatoč tome što je predmet zanimanja i proučavanja od najranijih vremena, o Suncu još uvijek ne znamo puno

Ovog se ljeta u znanstvenim i znanstveno-popularnim časopisima u svijetu dosta pisalo o smanjenoj sunčevoj aktivnosti prošle i ove godine. Naime, prošle godine zabilježena je najmanja aktivnost sunca još od daleke 1913. godine. Sa smanjenjem aktivnosti Sunca povezan je i smanjeni broj sunčevih pjega koje su posljedica  njegove elektromagnetske aktivnosti. Na tim mjestima izbijaju takozvane solarne elektromagnetske oluje koje mogu oštetiti satelite koji kruže oko Zemlje, a katkada su toliko jake da se posljedice osjete i na Zemlji. Zbog jedne takve oluje 1989. godine šest milijuna stanovnika Quebeca ostalo je bez struje na nekoliko sati.

Sunčev ciklus
Kao što je mnogo stvari u našim životima i oko njega cikličko, tako i Sunce ima svoje cikluse. Sunčeva aktivnost odvija se u 11-godišnjim, takozvanim Schwabeovim ciklusima. Na kraju svakog ciklusa sunčeva se aktivnost smanjuje i taj solarni minimum traje oko godinu dana. Nakon toga se aktivnost Sunca povećava, raste broj pjega i elektromagnetskih solarnih oluja. Posljednji očekivani solarni minimum pojavio se tijekom

2008. godine, no već tada Sunce je bilo mirnije nego što se očekivalo. Godine 2009. predviđalo se buđenje Sunca, no ono je bilo mirnije nego ijedne godine u posljednjih 100-tinjak godina. Tek se u prosincu 2009. pojavio znatniji broj pjega, no ni to nije bilo u skladu s očekivanjima i predviđanjima astronoma - još uvijek je broj sunčevih pjega bio manji od onoga koji su predviđali matematički modeli astronoma.

Međutim, mnogi astronomi te aberacije u sunčevim ciklusima ne smatraju vrijednima osobite pozornosti jer ciklusi mogu ponešto varirati. Tek ako aktivnost Sunca bude smanjena ove i sljedeće godine, prema njihovu mišljenju može se govoriti o anomaliji. Prvoga kolovoza Sunce se konačno značajnije aktiviralo, međutim nije bilo značajnijih utjecaja na naš planet, osim polarne svjetlosti aurore borealis koja je posljedica sunčevog vjetra. Hoće li Sunce 2013. godine zaista dosegnnuti maksimum aktivnosti, teško je predvidjeti. Želite li povremeno pogledati što se trenutačno događa sa Suncem posjetite neku od web stranica poput spaceweather.com, a solarni ciklus možete pratiti na swpc.noaa.gov.

Uzrok klimatskih promjena – Čovjek ili Sunce?
Zanimanje za događaje na Suncu dodatno je potaknuto raspravama o uzrocima globalnih klimatskih promjena. Pitanje oko kojeg se stručnjaci najviše spore i na koje, barem za sada, nema odgovora, jest utječe li na klimatske promjene u većoj mjeri čovjek svojim zagađivanjem i pojačanom emisijom ugljika ili su klimatske promjene pod dominatnim utjecajem Sunca, točnije Milankovićevih ciklusa kretanja Zemlja oko Sunca te ostalih 'sila' na koje čovjek nema utjecaja.

Problem je u tome što i jedni i drugi imaju dovoljno jake argumente. S jedne strane, ogromne emisije ugljika, smanjenje bioraznolikosti, sječe šuma i ostale za prirodu štetne aktivnosti teško da mogu ne ostaviti traga na klimu. S druge strane, jasno je da Sunce kao izvor svjetlosti i topline te elektromagnetskog zračenja za naš planet ima važnu ulogu, a jedan od argumenata u prilog utjecaja Sunčeve aktivnosti na klimu je period između 1645. i 1715. godine, takozvani Maunderov minimum. U tom periodu sunčeva aktivnost je bila vrlo niska, što je rezultiralo padom prosječne temperature za 1 do 2 stupnja Celzijeva u Europi. Taj je period poznat i kao Malo ledeno doba. Neki domaći fizičari već najavljuju da bi se to moglo dogoditi ponovo i da bi se globalno zatopljenje moglo preokrenuti u zahlađenje.

Prema mišljenju zagovornika ljudskog utjecaja, varijacije u sunčevoj aktivnosti nisu dovoljne za pokretanje klimatskih promjena, no taj se tabor stručnjaka kompromitirao kad je 'procurila' e-mail komunikacija između klimatologa iz koje se dalo iščitati da su frizirali rezultate u korist utjecaja ugljikovih plinova na klimu. Ta afera, nazvana u medijima Climategate, njihove rezultate dovodi u sumnju, a da stvar bude gora, u sve je to upletena i politika.

No da se ne uvučemo u besciljno kruženje od jednih argumenata do drugih, izvjesno je jedino to da jasan odgovor na pitanje jesmo li za klimatske promjene uglavnom krivi sami ili smo žrtve kozmičkih ciklusa, još uvijek – nemamo. Kad se strasti smire, vjerojatno će se pokazati da je istina negdje u sredini i da su klimatske promjene rezultat sinergije svih tih utjecaja.

Otkuda Suncu sva ta silna energija kojom nas grije već milijune godina i od čega je uopće građeno Sunce?
Energija Sunca posljedica je fuzijskih reakcija koje se odvijaju u njegovoj jezgri. Pojednostavljeno rečeno, u jezgri dolazi do fuzije atoma vodika u atome helija. Jezgra Sunca najtopliji je dio Sunčeva sustava s temperaturom od 15 milijuna stupnjeva Celzija. Za usporedbu, temperatura površine Sunca iznosi 'samo' oko 6 tisuća stupnjeva. U sunčevoj jezgri se svake sekunde više od četiri milijuna metričkih tona tvari pretvori u solarnu energiju. Osim solarne energije, jezgra Sunca emitira i neutrino čestice. Neutrini su elementarne, električki neutralne čestice, toliko male da ih i suvremeni instrumenti teško detektiraju, a svake sekunde kroz naše tijelo prođe 50 trilijuna Sunčevih neutrina.

Smatra se da se Sunčeva jezgra sastoji od vrućih plinova izuzetno velike gustoće (150 puta veće od gustoće vode), koji omogućuju fuziju, spajanje jezgri atoma.

Tamna tvar
Prema nekim novijim studijama, jezgra Sunca bi se mogla sastojati od tamne tvari. Naime, astrofizičari s Oxforda smatraju da pretpostavka postojanja tamne tvari u sunčevoj jezgri bolje objašnjava emisiju neutrina i provođenje topline od jezgre do površine, nego dosadašnji modeli

stukture Sunca. Ako se to pokaže točnim, jer potrebno je provesti još niz mjerenja i matematičkog modeliranja kako bi se hipoteza povrdila, istraživanje Sunca moglo bi značajno pridonijeti našem razumijevanju cijelog svemira.

Još u prvoj polovini prošloga stoljeća neki su astronomi pretpostavili postojanje tamne tvari svemira, što je kasnije i potvrđeno. Uočilo se da na svemirska tijela djeluje gravitacijski efekt 'nečega' što se nije moglo vidjeti ni detektirati uobičajenim metodama. Tamna je tvar i danas nepoznanica jer za razliku od vidljivih tvari, kod nje nema interakcije s elektromagnetskim česticama, dakle ni s fotonima. Da situacija bude još 'ozbiljnija', tamna tvar nije tu i tamo razbacana po svemiru, već upravo suprotno, većina svemira - pretpostavlja se oko 80% - upravo je ta misteriozna tamna tvar. Osim nje, postoji i tamna energija o kojoj se još uvijek ne zna puno, a koja čini više od 70 posto energije u svemiru i njoj se pripisuje glavna uloga u širenju svemira.

U svakom slučaju, naše Sunce bi moglo skrivati zanimljive odgovore, a fanovi Star Warsa bi mogli zaključiti da je 'jednom davno u jednoj dalekoj galaksiji' ipak pobijedila 'tamna strana Sile' .

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu