POP FILOZOFIJA

'Mentalist' i socijalna spoznajna teorija

Objavljeno: 12.11.2010 11:00 / Kristian Benić

Foto: Ostale fotografije fanpop.com / fanpop.com

Pametnim odabirom kome će vjerovati, Poirot uvijek sazna istinu. No kakav je to pametan odabir i moramo li se uvijek oslanjati na tuđa svjedočanstva? Kako znamo da je nešto istinito, a nešto nije? Mentalist Patrick Jane poslužio nam je kao baza s koje krećemo put epistemologije, i još malo dalje


Konsenzualizam, ekspertizam, veritizam, koherentistički redukcionizam, pojmovi su koji imaju ozbiljno značenje uskom krugu ljudi izvan filozofskog zanata. Ne pomažu šarmerskom uletu u disku, ne plaćaju račune kreditnih kartica, a inzistiranjem na njihovoj upotrebi prvenstveno riskiramo optužbu za intelektualnu prenapuhanost i snobizam.

Znamo kako to ide na hejterskoj sceni - napišeš li koju kompleksniju, 'umišljeni si kreten', a izbanaliziraš li 'dostojan si prvog osnovne'. Priliku njihovom razumijevanju vrijedi pružiti jer se iza njih krije jedna od najužarenijih tema filozofije posljednjih tridesetak godina - problem socijalne spoznajne teorije.

Pozitivnost pojave je dvostruka. Prva je da iako korijene rasprave možemo pronaći u djelima filozofskih klasika o kojima je dobar dio filozofa prečesto slijepo ovisan, moždane vijuge ustvari zaokupljamo relativno svježim i originalnim problemom. Druga pozitivnost je u tome što dometi primjene socijalne spoznajne teorije izlaze izvan uskih okvira samoj sebi dovoljne apstrakcije - sadržaji bi u idealnom slučaju trebali zanimati sve uključene u medijski biznis distribucije informacije, promicanja znanstvenih spoznaja, stručnjake za socijalne (!) mreže, kriminalistiku... Zadržimo se na tren na problematici potonje s obzirom na to da socijalne mreže uglavnom više volimo koristiti nego pasivno gledati u serijama.


Svjedočanstvom do istine
Napravimo li laičku analizu sadržaja serijskog TV programa, lako primjećujemo kako, iako nam se čini da sapunice kolo vode, kriminalističke-detektivske-policijske serije čine njegovu kičmu ili bar koji kralježak. Nedavno smo na Twitteru  jednog mirnog nedjeljnog jutra mogli ispratiti uvijek neizvjesnu raspravu tko je bolji - Poirot ili Columbo, a i odmaknemo li se od tih uvijek uspješnih klasika, novije ponude ne nedostaje - 'CSI', 'Zakon brojeva', 'Kosti', 'Monk', 'Mentalist'...

Struktura priče gotovo je uvijek ista - zločin aktivira tim ili sposobnog istražitelja, koji svojim specifičnim metodama pokušavaju otkriti zločinca iliti - da se poslužimo klasičnom epistemološkom definicijom znanja - doći do istinitog opravdanog vjerovanja. Dok jedni koriste superzajebane jednadžbe i skupe instrumente, drugi na raspolaganju imaju samo svoje prirodne spoznajne vještine. Redu takvih pripada 'Mentalist', tj. središnja ličnost Patrick Jane, koji nam se na trenutke čini posjednikom nadnaravnih moći svojstvenih vidovnjacima. Uostalom, kao TV zvijezda prije osobne tragedije i karijere istražitelja, mase je i uvjerio u aktivnost svojevrsnog 'šestog čula'. No zapamtimo dobro formulaciju 'uvjerio mase' jer, prema tvorcima socijalnih spoznajnih teorija, upravo povjerenje i svjedočanstvo čine osnovu epistemološkog problema.

wikimedia.org
René Descartes

Mentalistova igra svjedočanstvima
Klasična epistemologija egzistirala je stoljećima opterećena problemima spoznaje izolirane indivudue, pa je epistemološka analiza podrazumijevala isključivo problematiziranje individualnih spoznajnih procesa opažanja, zaključivanja i memorije. Descartes (ipak ne možemo pobjeći od spomena klasika) npr. sjedi pred kaminom i sumnja u sva svoja osobna osjetila i znanje tražeći sigurnu točku u mišljenju. No cijeli niz filozofa prelako je potpuno zanemario činjenicu da mi dobar dio znanja, ako ne i većinu, dobivamo iz izvora koji nisu privatni već iz društvene interakcije. Škola, mediji, knjige, TV voditelji, političari (...) samo su neki od izvora našeg znanja, što znači da kognitivnim sposobnostima opažanja, memoriji i zaključivanju moramo dodati i četvrtog člana - svjedočanstvo. No kome, zašto i koliko vjerovati?

Patric Jane, simpatičan nasmijani lik u prsluku, većinu slučajeva rješava svojevrsnom lakoćom bez previše korištenja složenih jednadžbi, futurološke laboratorijske opreme i 'šestog čula'. Slučajevi se naime grade i ruše na temelju složene igre svjedočanstva i vjerovanja. Igre koju poput kakvog 'gospodara istine' vodi Jane - kome od svjedoka vjerovati, kakav epistemološki status pridati vjerovanjima žrtvine rodbine, koje informacije distribuirati partnerima, a koje osumnjičenom. Naposljetku isključivo ovisno o tome 'tko je što znao' i 'tko je kome vjerovao' dolazi do konačnog rješavanja slučaja. Uostalom, zbog neizvjesnosti i igre povjerenja prikovani smo za TV ekran. Malo je manje zabavno, ali intelektualno korisnije, kada krene filozofska pojmovna i argumentacijska analiza istih problema. 


Naivac ili paranoik
U dosadašnjem razvoju socijalne spoznajne teorije na pitanje o epistemološkom statusu distribuiranih svjedočanstva iskristalizirale su se dvije osnovne tvrdnje. Antiredukcionisti smatraju da je neposredno prihvaćanje iskaza drugih ljudi opravdano jer je ultimativna osobna provjera njihove istinitosti nemoguća, pa nam ništa drugo ne preostaje nego prihvaćati znanje koje nam distribuiraju drugi. Redukcionisti se pak nikako ne mogu pomiriti s istinitošću tvrdnje da je provjera nemoguća, pa zazivaju stalnu potragu za fundamentalnijim izvorima i principima znanja poput npr. osobnog opažajnog iskustva.

Preporuka za stručnije čitanje

 

Zanemarimo li strane filozofske publikacije gdje je postoji gomila građe (postoje filozofi koji se unutar specijalizacije cijeli život  bave gotovo isključivo samo određenim aspektom redukcionizma!), kod nas vrijedi uzeti u ruke točno deset godina staro djelo Snježane Prijić-Samaržije 'Društvo i spoznaja'. Unatoč na trenutke zamornoj čistoj analitičkoj filozofiji,  informativnost i argumentacija na zavidnoj su razini. A i naslovnica intrigira. 

Problemi su jasni - prihvatimo li bespogovorno povjerenje u svjedočanstva drugih, jesmo li obični naivci koji žive u zabludi? No jesmo li sumnjom u druge informatore bolesni skeptici koji nikada neće moći 'stati na loptu' dovoljnog kriterija znanja? Zainteresirani filozofi već su primijetili potrebu  distinkcije 'običnih' situacija poput pitanja strancu na ulici o poziciji određene ulice sa 'situacijama visokog stupnja opreza' kakvima pripadaju one u istragama zločina i suđenjima, tj. kriminalističkim serijama. Složenost distribucije znanja kroz svjedočanstva u kriminalističkim serijama poput 'Mentalista' čini ih stoga intrigantnim analitičkim terenom socijalne spoznajne teorije, a i zabavno je o Columbu, Monku i Janeu razmišljati kao o vrhunskim epistemolozima koji bacaju udicu izazova razumijevanju znanja, istine, opravdanosti vjerovanja.

Onako nasmijan u ispitivanjima, Jane nam pomalo i djeluje poput Sokrata na atenskom trgu, dok ironijom baca sugovornike u dileme, zbunjenost i konačno pred kapitulaciju 'znam da ništa ne znam', tj. u 'Mentalistovom slučaju' - 'da, kriv sam'.

 

  

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu