POP FILOZOFIJA

Superjunaci vs. David Hume

Objavljeno: 12.12.2010 13:50 / Kristian Benić

Foto: Promo fotografije abc.go.com / abc.go.com

Oni lete, skaču po zgradama, imaju supersoničan sluh i čitaju misli - superjunaci ispunjavaju medijski prostor s ciljem da nas zabave. No što bi na to rekao David Hume, filozof koji je u pitanje doveo jednu od temeljnih metoda zaključivanja, posumnjao u prirodu uzročno-posljedične veze i Kanta trgnuo iz metafizičkog drijemeža?

'Supermen nije postao Supermen, Supermen je rođen kao Supermen', iskazao je poštovanje izgubljenom sinu Kriptona u monologu pri kraju 'Kill Billa' pokojni David Carradine, izričući jednu od najljepših oda superjunacima. Filozofskim rječnikom rečeno, Supermen na jedinstven način sjedinjuje esenciju i egzistenciju.  Ipak, nije lako vrijeme za superjunake. Ispratili smo trodijelnu 'South Park' sagu o Mysterionu, Coonu, Hindsightu, Tupperwareu (osobno, najveći LOL epiozode) i Mintberry Crunchu, a paralelno pratimo manje satiričnu i ciničnu, ali opet za klasične superjunake neuobičajenu, No Ordinary Family. Bez posebno dizajniranog odjela i svete misije spašavanja cijelog svijeta iz ralja zlih Znanstvenika i Superzlikovaca, oni su obična nuklearna obitelj iz predgrađa američkog sna. S jednom 'malom' razlikom - supruga trči brže od Flasha, suprug diže automobil lakše od Supermena, sin je pametniji od Spidermana, a kći čita misli lakše nego Daredevil i iz daljine čuje otkucaje srca. Sami bogovi su sišli među ljude, ali ne oni judeo-kršćanski, vječni, moralno savršeni i svemogući, već antički - svadljivi, tužni, zaljubljivi, sretni, hiroviti i naravno - moćni. 


Sv. Lovro ili Spiderman?

Tematika superjunaka za filozofe pravi je zlatni gral. Filozofima morala i etičarima ne promiče da superjunaci u nepokolebljivoj želji za dobrim predstavljaju sjajan moralan uzor, što je i bez stripa i TV-a već Aristotel imao na umu: Postoje ljudi tako božanski, tako iznimni, da su svojom prirodom, po pravu svojih iznimnih darova, sami sebi zakon! U liku superjunaka ne susrećemo se ni s čim manjim od samih tradicionalnih svetaca čudotvoraca koji liječe potrebite, spašavaju ugrožene, a kad je moral krhak primjerom pokazuju ispravno. Nisu li upravo prvi superjunaci i nastali 30-ih godina u SAD-u kada je Velika depresija milijune suočila s beznađem i oborila vjerovanje u stalan i stabilan napredak? Tko još treba Sv. Lovru i Sv. Martina, naši čudotvorci su Supermen i Srebrni letač, a svetište Kripton.

Krhm, krhm... Čuje se kašljucanje iz zadnjeg sjedala našeg zamišljenog kina s filozofima. Javlja se David Hume, filozof koji je u pitanje doveo indukciju, jednu od temeljnih metoda zaključivanja, posumnjao u prirodu uzročno-posljedične veze i izazvao Kanta - točnije, probudio ga iz dogmatskog drijemeža - na pisanje iznimno teško razumljive i utjecajne 'Kritike čistog uma'. Nešto mu smeta, muči, mršti čelo. Takvom umu ne uskraćujemo riječ.   


Humeove lamentacije

Sve ključno izrekao sam prije gotovo 300 godina u 'Istraživanjima o ljudskom razumu' poglavljem o čudima. Vaše priče o superjunacima doista me podsjećaju na čudesna izlječenja i pretvaranja vina u vodu te razumijem da si tako nadražujete maštu želeći ono što kao nemoćni smrtnici nemate. Vjerujem da volite vjerovati da superjunake ne doživljavate tako ozbiljno kao religiozni ljudi čuda, već kao jedan od vidova

Pop filozofske preporuke

U bibliotekama popularne kulture i filozofije nakupilo se već dosta superjunaka - za općenitiji pogled tu su 'Superheroji i filozofija: Istina, pravda i Sokratova metoda', dok čast tamne strane brane 'Superzločinci i filozofija'.  Ispunjena je i paleta pojedinaca koji su se pojedinačno našli pod filozofskim povećalom: Batman, X-Men, Iron Man, Watchmen...  Nadamo se ubrzo i hrvatskim prijevodima. Naravno, za one koje zaintrigirala Humeova hrabrost nijekanju mogućnosti čudesa, tu je hrvatsko izdanje 'Istraživanja o ljudskom razumu'.  Za rekreaciju svakako zavirite i u kolekciju filozofa u izdanju superjunaka

zabave, ali spekulativna argumentacija ne treba mariti je li nešto šala ili fikcija. Uostalom, čuo sam da u mojem Ujedinjenom Kraljevstvu četvrtu religiju po broju vjernika čine Jedi vitezovi! Ne vjerujem da se baš svi zezaju.

Moj stav o čudima oblikovala je ista ideja kao i vjerovanje da imamo opravdano pravo posumnjati hoće li svanuti novi dan. Naime, u suprotnosti s kolegama poput Descartesa, Leibniza i Kanta, čvrsto vjerujem da ljudi nemaju nikakve urođene istine razuma, već sve što znaju i vjeruju proizlazi iz empirijskog iskustva koje rezultira navikom. Mi naprosto očekujemo da će sunce sutra izaći jer smo iskustveno spoznali svitanje prethodnih dana, ali nemamo opravdanje vjerovati da se nalazimo u nimalo boljoj epistemičkoj poziciji od kokoši dok svako jutro veselo po vrtu kljuca travu. Konačno, naš trbuh zna kako je kokica jedno jutro završila.


Čudom protiv reda stvari

Čudima pak sam nazvao događaje koji radikalno i potpuno odskaču od formiranog iskustva i stečene navike. Kada Jim Powell, alfa mužjak 'neobične obitelji' skoči na zgradu, trenutak je koji potpuno odskače od uobičajenog uzročno-posljedičnog reda odvijanja svijeta u kojem iz iskustva znamo da je zbog sile teže takav potez na Zemlji nemoguć. Već tu činjenicu smatrao sam dovoljnom za potpuno odbacivanje postojanje čuda ili, kako biste vi rekli, superjunaka. Jednako tako, kada bih kao mogućnost prihvatio postojanje supermoći nekakvih superjunaka značilo bi to da odustajem od vlastite teorije o važnosti navike u svakodnevnim vjerovanjima. Pretpostavljao sam da to 'nevjernim Tomama' neće biti dovoljno, pa sam među prvima ikada doveo u pitanje i samu racionalnost vjerovanja u čudesna događanja. Jednostavno, zapitao sam se kako mi uopće znamo za postojanje čuda i natprirodnih  moći. Uvidio sam da je obično riječ o klasičnim slučajevima prenošenja svjedočanstva koje ste tematizirali u posljednjem tekstu rubrike Pop filozofija. Izravno sam se zapitao o snazi povjerenja koje trebam pridavati svjedočanstvima ljudi koji govore o čudima. U odgovoru nisam dvojio - nikakvu! Priče o čudima poput oživljavanja iz mrtvih stvaraju nepouzdani pojedinci, a one do nas stižu preko gomile još manje pouzdanih posrednika. Prijenos informacije nerijetko traje i godinama, a indikativnim sam smatrao što na njih najčešće nasjedaju manje obrazovani. Svjestan sam da pametnim ljudima 21. stoljeća moji zaključci ne djeluju epohalno revolucionarno, ali tridesetih godina 18. stoljeća bili su jedan od glasova protiv nebuloznih čudesa i apel zdravom razumu. Eto, valjda zato ne mogu prihvatiti 'No Ordinary Family' i 'Iron Mana' kao dobru zabavu.

Dvorana je ostala bez daha. Powell je upravo golim rukama uhvatio još jedan metak. Hume je samo zavrtio glavom.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu