Berlin između dva rata, prije pojave nacizma, odavno je pojam raskalašenosti, ali i kreativnosti, s nekim od najvažnijih filmskih, književnih, literarnih i drugih autora. Kao da su u vrijeme mahnite hiperinflacije bile popustile mnoge kočnice koje su otpustile društvenu energiju u raznim smjerovima, nažalost uključujući i nacizam. Sjetimo se, uostalom, filma 'Cabaret'
U to vrijeme istinska kraljica kabarea bila je Anita Berber, koja je svojim nastupima, ali i načinom života skandalizirala ondašnju Weimarsku republiku. Rušila je tabue, diktirala trendove i na kabaretsku scenu donijela punokrvnu seksualnost. Nastupala je kao plesačica, snimala filmove s najvažnijim redateljima toga doba, pisala. Živjela je burno, ostavila za sobom bogati trag, a sve u samo 29 godina života, do smrti 1928.
vezane vijesti
Rođena je u Leipzigu 1899., od oca violinista u gradskom orkestru i majke kabaretske pjevačice i plesačice, pa je jasno otkud svi oni talenti. Roditelji su joj se razveli kad su joj bile četiri godine, i odgojila je baka u Dresdenu. Kao mlada tinejdžerka počela je učiti ples, a potom je krenula u baletnu školu u Berlinu. Već sa 16 godina debitirala je u kabareu, a godinu kasnije počela je raditi kao manekenka za modnu kuću Die Dame.
S punoljetnošću je njezina karijera eksplodirala, i osim nastupa u kabareu od 1918. do 1925. glumila je u 27 filmova, među ostalim i u kultnoj 'Prostituciji', pa slavnom 'Dr. Mabuse: kockar' velikog Fritza Langa ili 'Različit od drugih' Richarda Oswalda. U filmskim analima taj je posljednje navedeni film zabilježen kao prvi u kojem homoseksualni likovi nisu bili prikazani kao nakazni i komični. Osim toga je sudjelovala i u nekim zanimljivim umjetničkim projektima, primjerice u dadaističkom kabareu 'Schall und Rauch'.
Javnost je najviše skandalizirala svojim izgledom, postala je slavna zbog svog androginog imidža, kratko ošišane kose obojane u žarko crvenu i s obilnom šminkom kakva je tada bila uobičajena kod plesačica. Na crno-bijelim fotografijama i u filmovima njezina tamno našminkana usta još su više dolazila do izražaja, zajedno s ugljenocrno obrubljenim očima. Mnogi su bili očarani njezinim izgledom, među ostalima i slikar Otto Dix koji je 1925. naslikao njezin portret u crvenoj haljini.
Najčešće je nastupala sa svojim prijateljem i povremenim ljubavnikom Sebastianom Drosteom, mršavim i talentiranim plesačem crne, unatrag zalizane kose. Oboje bi se na pozornicama pojavljivali samo s nisko vezanim rupcem oko kukova, Anita bi dodala i korzet, ali s razgolićenim grudima. Zajedno su napisali i samostalno izdali knjigu 'Plesovi poroka, užasa i ekstaze', tiskanu u oko tisuću primjeraka, ali sa skoro kultnom reputacijom u krugovima kojima su oboje pripadali.
Sebastian Drostie joj je neko vrijeme bio i suprug, od 1922. do 1923. Brak dvoje biseksualaca bio je divlji, natopljen drogom i prezirom prema buržoaskom moralu. No, zajednički nastupi učinili su ih poznatima, sve dok Sebastian nije sasvim zaglavio u drogu.
Prije njega, 1919. udala se za čovjeka o kojemu se samo zna da mu je prezime bilo Nathusius, navodno je bila riječ o braku dogovorenom zbog dobijanja dokumenata. Njega je brzo ostavila, zaljubivši se u ženu po imenu Susi Wanowski, čime je ušla u berlinsku lezbijsku scenu. Posljednji brak sklopila je 1925. s američkim plesačem Henrijem Châtin Hofmannom. Zanimljivo, na njihovoj turneji po Europi stigli su i do Zagreba, gdje je Anita uhapšena zbog vrijeđanja tadašnjeg jugoslavenskog kralja. Muž joj je nekako isposlovao puštanje na slobodu i nastavili su turneju po Mediteranu i Bliskom istoku.
No, čak i sve spomenuto teško se moglo mjeriti s njezinim nastupima na pozornici. Plesovi Anite Berber obično su nosili nazive poput 'Kokain' ili 'Morfij', i rušili su granice čak i tadašnje inače vrlo slobodne kabaretske produkcije, kombinacijom njezine androginosti i potpune golotinje. Publika u berlinskom kabareu 'Bijeli miš', među kojima su neki nosili crne ili bijele maske da bi sakrili svoj identitet, bili su hipnotizirani njezinom ekspresionističkom koreografijom, bilo kad bi plesala sama potpuno gola, ili uz pratnju šest mladih plesačica. Nažalost, sačuvano je jako malo filmskih zapisa.
U novinama su je često opisivali kao običnu striptizetu, ali njezin biograf Mel Gordon u knjizi 'The Seven Addictions and Five Professions of Anita Berber: Weimar Berlin's Priestess of Debauchery' kaže da je pokazivala strast prave umjetnice izazivajući publiku opscenostima i provokacijama. Prolijevala bi goste brandyjem, penjala se gola po stolovima, nalijevala se vinom dok mi mokrila... Bilo je i incidenata, u jednoj takvoj gužvi - kažu - zgrabila je najbližu bocu šampanjca i razbila je o glavu nekog biznismena.
No, nije joj to bilo dosta, nego je društvene tabue dodatno razbijala svojim javnim ponašanjem. Cijeli je Berlin pričao o njezinoj ovisnosti o drogama i biseksualnosti. Osim što je obilato koristila kokain, opijum i morfij, pričalo se da joj je omiljena droga bila mješavina kloroforma i etera. U zdjelu s tim 'koktelom' potopila bi bijele ruže, a potom pojela njihove latice. Uz narkotike odavala se i alkoholu, sve do godinu dana prije smrti.
Nažalost, takvim ponašanjem sasvim je zasjenila - a na koncu i samu sebe fizički uništila - svoju plesnu umjetnost. Suvremenik Anite Berber, koreograf Joe Jencik, u jednom je radu napisao da javnost zbog toga nikad nije potpuno cijenila njezina umjetnička dostignuća, a ona sama 'žrtvovala je vlastitu osobnost'. Kako je napisao spomenuti Mel Gordon, tijekom turneje u inozemstvu oboljela je od teške tuberkuloze. Nakon što je kolabirala za vrijeme boravka u Damasku vratila se u Njemačku, i umrla u bolnici 10. studenoga 1928. Sahranjena je na sirotinjskom groblju u Neuköllnu.
Srećom, nije ostala zaboravljena, o njoj su ispisane knjige, napravljena je i predstava, a 1987. je njemačka avangardna redateljica Rosa von Praunheim snimila film 'Anita: Plesovi poroka'. Također, u Berlinu je jedan park nazvan njezinim imenom, a kuća u kojoj je živjela u Berlin Wilmersdorfu obilježena je pločom s njezinom slikom i imenom
