intervju s piscem

Carlos Fonseca: Zanima me književnost koja pomiče granice onoga što se smatra moralnim

23.04.2023 u 21:54

Bionic
Reading

S piscem kojega je kritika proglasila jednim od najuzbudljivijih glasova suvremene latinoameričke književnosti, nasljednikom Roberta Bolana i Dona DeLilla, Itala Calvina i Jorgea Luisa Borgesa, popričali smo o njegovoj izvanrednoj knjizi 'Muzej besanih', prepunoj ekscentričnih likova, teorija i povijesti

Netom prije novog milenija, karipski biolog, kustos prirodoslovnog muzeja dobiva pozivnicu modne dizajnerice, samozatajne Giovanne Luxembourg, za suradnju na zajedničkoj umjetničkoj izložbi neodređene forme. Giovanna je opsjednuta kamuflažom i mimikrijom u životinjskom carstvu i oni tijekom svojih sastanaka započinju neobičan odnos temeljen na tajnama. Sedam godina poslije, nakon smrti dizajnerice, kustos dobiva arhiv njihovog nedovršenog projekta koji nudi ključ u Giovanninu obiteljsku povijest.

Neočekivani paket koji stiže u kasnovečernji sat pokreće mehanizam sjećanja na neobične seanse, što je ujedno i pokretač čitave mašinerije romana "Muzej besanih" kostarikanskog pisca s londonskom adresom Carlosa Fonsece, u kojemu nesanica i detektivska opsjednutost uzbudljivim narativima – koji, smatra taj nevjerojatno zanimljiv autor, postoje svuda oko nas – postaju okvir za epsko književno putovanje od Izraela do džungli srednje Amerike, u ambicioznoj, eruditski pisanoj priči koja se proteže kroz kontinente i desetljeća i vodi čitatelja na grozničavu odiseju prepunu zavjera i paranoje.

Rođen 1987. u San Joseu u Kostariki, Carlos Fonseca veći je dio djetinjstva i mladosti proveo u Portoriku. Proslavio ga je debitantski roman "Colonel Lagrimas" (2015.), koji se labavo temelji na životu njemačkog matematičara Alexandera Grothendiecka. Godine 2017. našao se na Bogota39 listi najboljih latinoameričkih autora mlađih od četrdeset, Encyclopedia Britannica stavila ga je na popis "20 mlađih od 40: mladi oblikovatelji budućnosti", dok ga je časopis Granta odabrao kao najboljeg romanopisca na španjolskom. Napisao je još roman "Austral" (2022.), a priče su mu objavljivane u listovima poput Guardiana, BOMB-a, Art Flasha i White Reviewa. Živi u Londonu i predaje latinoameričku književnost na Trinity Collegeu Sveučilišta Cambridge.

Od predgrađa New Jerseyja, besanih noći u New Yorku, preko gvatemalskih prašuma pa sve do napuštene grdosije nebodera u San Juanu, u romanu "Muzej besanih" Fonseca plete slojevitu, kaleidoskopsku priču koja donosi sliku fragmentiranog svijeta gdje nikome nije jasno što je istina, a što ironija.

Knjigu je u prijevodu Ele Varošanec Krsnik objavio nakladnik Durieux, koji je Fonsecu nedavno i ugostio u Zagrebu, a tim povodom, s piscem kojega je kritika proglasila jednim od najuzbudljivijih glasova suvremene latinoameričke književnosti, nasljednikom u jednakoj mjeri Roberta Bolana i Dona DeLilla, Itala Calvina i Jorgea Luisa Borgesa, popričali smo o njegovoj izvanrednoj knjizi prepunoj ekscentričnih likova, teorija i povijesti, odreda temama koje su mu, otkriva, kao piscu najvažnije.

Kritika vaše knjige opisuje kao intelektualne trilere o umjetnosti, prirodi i "pokušaju ponovne izgradnje samoga sebe". Je li moguće ponovno se izgraditi? Kako vi "ponovno gradite" sebe? Kako bi umjetnost – književnost – mogla poslužiti kao jedan mogući alat te "reizgradnje"?

Većina likova u "Muzeju besanih" ponovno gradi sebe. Čini se kao da neprestano bježe od svoje prošlosti, usvajaju nova imena, biraju nova zanimanja. Zanimljivo, kao što kažete, u mnogim slučajevima upravo je umjetnost ta koja im nudi priliku za preoblikovanje: oni u umjetnosti – fotografiji, konceptualnoj umjetnosti, dizajnu – pronalaze način da daju smisao svojoj prošlosti, dok istovremeno za sebe zamišljaju novu budućnost. Mislim da književnost tako funkcionira i u mojem slučaju: služi mi i kao maska i kao novo lice. Za mene, umjetnost je definitivno opasno mjesto. Oni koji se usuđuju umjetnički promatrati svijet, riskiraju da ga vide previše izravno, a to što vide moglo bi ih odvesti u neobičnu, nepodnošljivu lucidnost. "Muzej besanih" napučen je likovima koji jednoga dana jednostavno odluče napustiti svijet rutine, i koji se usude gledati svijet u svom njegovom ludilu.

U kontekstu kriza koje posljednjih godina potresaju svijet, pri čemu su pandemija i novi rat na europskom kontinentu samo ekstremne manifestacije dubokih sistemskih problema, je li nam danas potrebnija umjetnost kao sigurno mjesto ili umjetnost kao revolucija?

Rekao bih da nam je potrebna umjetnost kao revolucija, da nam je potrebna umjetnost koja propituje svijet u kojem živimo, i koja na taj način skicira novo sigurno mjesto za sve one zajednice koje je povijest isključila. Ali to jednako tako treba biti umjetnost koja nije pamfletistička, nego je živa; umjetnost koja se usuđuje biti drugačijom i koja se nikada ne svodi na moraliziranje.

Vaš roman tjera na razmišljanje o umjetnosti i kao pokušaju "ulaska" u drugoga, odnosno, dijeljenja sebe s drugim. To se, kako se pokazuje, čini nemogućim: svi pokušaji završe zaključkom da je svatko, u konačnici, sam. Dakle, nema izlaza iz čamotinje kao temeljnog ljudskog stanja?

Istina je da mnogi likovi u ovom romanu postaju zarobljenici onoga što bismo mogli nazvati njihovim "privatnim jezicima" i "privatnim opsesijama". U tome, oni riskiraju da ostanu sami. Ali o ovom romanu razmišljam i kao o neobičnoj ljubavnoj priči između pripovjedača i dizajnerice na čiji se poziv on odazove: njih dvoje završe dijeleći privatni jezik, i privatnu priču, a to otvara put izlazu iz samoće.

Je li u tome simbolika hrvatskog naslova - besanost kao stanje trajne budnosti u iščekivanju obrisa (kao u slikama Edwarda Hoppera) "intimnosti pejzaža koji se tek naslućuje", noć kao mogućnost nekog svijeta iza ovog svijeta? Je li u tom smislu sva umjetnost "beskorisna", ispit strpljenja koji nudi tek užitak spoznaje o nedokučivosti?

Mislim da nas to tjera da razmišljamo o umjetnosti izvan okvira korisnosti, možda. Umjetnost nije vrijedna zbog onoga što na kraju dana iz nje dobijemo, već prije zato što nas ona gura u život. Tjera nas da uđemo u nedokučivo, u ono što ostaje skriveno ali čiji zov i zagonetku vrijedi istražiti. Naslov na hrvatskome dugujem divnoj prevoditeljici romana Eli Varošanec, koja je vidjela da je nesanica nit vodilja romana: osjećaj da su ti likovi vidjeli viziju toliko moćnu da je ne mogu izbaciti iz glave.

"Muzej besanih" u osnovi je detektivska priča o jednoj obitelji, o identitetu i maskama. U romanu neprestano balansirate stvarno i simbolično, istinu i priču o istini, poigravajući se idejom mimikrije, transformacije, postajanja Drugim. Što je za vas važnije, proces ili cilj? Na kraju, kao što i sami kažete, "sve su pripovijesti nužno nedovršene": u svakoj priči preostaje barem jedna tajna dok mi, da se poslužim citatom Dona DeLilla, "nastavljamo izmišljati priče o kraju".

Slažem se s vama: meni se sviđa proces. Vitalni puls koji nas vodi u život i koji je mnogo važniji od istine. Mislim da je to puls koji je prirodan: u svijetu prirode sve teži biti i ono što jest i biti poput drugih – to je fenomen mimikrije. Mislim da je "Muzej besanih" roman koji radi više s bilom i željama nego s unaprijed određenim objektivnim istinama. To je prostor umjetnosti koji mene zanima.

Želeći se sakriti sami od sebe vaši likovi mijenjaju imena, ali i tu se krije određena igra, s obzirom da se u tom bijegu ponovo na kraju nađu na istome mjestu. Zašto su imena važna, jesu li važna? Jesu li vama važna?

Ime je prvi znak identiteta, a "Muzej besanih" je roman o igrama identiteta i o želji za bijegom u drugoga. Neobično je što to spominjete, jer u mom novom romanu "Austral" također postoji lik koji je promijenio ime. Pretpostavljam da to ima veze s time kako smo prihvatili svoju prošlost, svoje nasljeđe, i na koji to način odlučujemo promijeniti.

Čini mi se silno zanimljivom činjenica da dijelite ime i prezime s jednim od utemeljitelja nikaragvanskih sandinista…

U prošlosti sam se jako zabavljao igrajući se svojim imenom, i zato što ga dijelim s ideologom sandinističke revolucije ali i zato što ga dijelim s nikaragvanskim piscem koji je mojih godina i studirao je na Oxfordu, ali koji piše uglavnom poeziju i ima plavu kosu. Čak se jednom pojavio na književnom festivalu glumeći mene.

Ako je istina da važan dio stila svakoga pisca čini njegova knjižnica, koje su knjige sastavni dio stila Carlosa Fonece?

Definitivno se slažem da je knjižnica najbolje mjesto za otkrivanje povijesti nekog pisca. Svaki projekt ima drugačiju biblioteku, ili restrukturira tu istu biblioteku. U slučaju "Muzeja besanih" mislim da je biblioteka bila sastavljena uglavnom od romana DeLilla, Bolaña i W.G. Sebalda, od kronika španjolskih osvajanja, a možda također, kao i uvijek, djela Borgesa i Juana Joséa Saera.

Ova se knjiga svojom strukturom, pripovjednim tehnikama i pristupom temama poigrava s očekivanjima čitatelja. U post-post-post modernističkom svijetu, svijetu imperativa inovativnosti, što za vas znači sintagma 'umjetnički inovativno'?

Sviđa mi se izraz koji ste upotrijebili, post-post-post-modernistički svijet. Nadovezuje se na nešto što mi je neki dan rekao jedan prijatelj citirajući pisca čijeg se imena sad ne mogu sjetiti: da je jedina konstanta u svijetu književnosti prisutnost avangarde. Avangarda je postala tradicija. Mislim da umjetnička inovacija ne podrazumijeva udaljavanje od tradicije, već čitanje te tradicije i toga kanona na kreativan način. "Muzej besanih" je roman koji neprestano namiguje tradiciji, ali se usuđuje njome poigravati.

Tu su i promišljanja o romanu na pragu nove epohe u kontekstu digitalne stvarnosti, u kojoj se uopće ne čini nemogućom teorija da će "arhetipsku figuru pisca-genija uskoro zamijeniti programer". Je li književnost doista u opasnosti?

Tu sam ideju preuzeo od Kennetha Goldsmitha, američkog konceptualnog pisca. Njegova ideja je da nam možda ne trebaju novi tekstovi, već radije rekonfiguracija postojećih tekstova. Pomalo poput umjetnika kolaža 20. stoljeća, moramo se igrati s onim što već imamo na raspolaganju i naučiti kako to uokviriti. Naravno, nisam potpuno uvjeren u ovu ideju, ali mi je nekako privlačna. I ne, ne mislim da je književnost u opasnosti, mislim da će preživjeti čak i ako mora promijeniti lice.

"Muzej besanih" na određeni je način i povijesni roman – likovi nose u sebi zrnca povijesti, intrigiraju ih narativi prošlosti i njihov trag u sadašnjosti.

Da, to je roman o baštini i nasljeđu, roman o tome kako pristupamo svojoj prošlosti i kako kroz nju pokušavamo pronaći mjesto unutar povijesti. Mene zanima povijesni roman ali izvan klasičnog žanra povijesnog romana, koji je prilično konzervativan. Više me zanimaju povijest i sjećanje kao mjesta gdje se identitet formira, ali i kao mjesta gdje se identitet može poništiti ili dovesti u pitanje.

Jedna od ključnih tema knjige je proces stvaranja 'javnih istina', demitologiziran kroz metodičnu raščlambu fenomena širenja lažnih vijesti. Roman je izvorno objavljen 2017., na samom početku predsjedničkog mandata Donalda Trumpa u SAD-u. Dakle, Trump je tek simptom kronične bolesti pogoršane u modernome dobu digitalnog turbokapitalizma?

Pitanje javnih istina i lažnih vijesti posljednjih je godina postalo dominantno, no ta je pitanja već u 1960-ima počela istraživati grupa argentinskih konceptualnih umjetnika koji su se nazivali The Art Media Collective. Majka u mojem romanu koja podmeće lažne vijesti kako bi izazvala potrese na financijskim tržištima, temelji se na njima. Mislim da je trik shvatiti ulogu medija i propitivati narative kojima nas hrane. Naučiti čitati ih kritički, kao što bismo čitali knjigu u školi.

Vaši likovi potiču na promišljanja o moralu. U kontekstu "umjetnosti pred sudom", što je važan dio ove priče, i konstatacije da umjetnost, kao i život, ima posljedice, je li u umjetnosti sve dopušteno ili ipak trebaju postojati granice? Gdje su vaše granice?

Fasciniran sam povijesnim primjerima gdje se umjetnost stavlja pred sud. Čini mi se to mjestom gdje se autonomija umjetnosti dovodi u pitanje. Osobno, trudim se ne razmišljati previše o svojim granicama, ali možda ih ima. Više me zanima kako umjetnost i književnost pomiču granice onoga što se smatra moralnim. Na toj se fronti nešto događa, nešto se redefinira.

Još nešto primjećujem kod svih vaših likova – znatiželju, potrebu da se pogleda iza vidljivog, da se uđe u srž stvari, u potrazi za poveznicama. Osjećate li i vi sličnu znatiželju? Što vi osjećate dok pišete? Vaš glavni protagonist u jednom trenutku kaže: "Svatko radi što može". Što vas pokreće, koja je to sila koja pokreće piščevu ruku?

Mislim da ste u pravu; znatiželja je ono što me pokreće. Obožavam onaj trenutak kada konačno počnete osjećati mrežu poveznica, metafora i narativnih niti koje tkaju zajedničko tkivo priče. U tom trenutku, pomalo poput detektiva, osjećam neizmjerno zadovoljstvo i uviđam da samo moram te veze ispisati na poetičan način. Mislim da je tu riječ o nekom neurološkom procesu, osjećaj tkanja novih veza i novih rezonancija unutar svijeta koji se ponekad čini vrlo dosadnim.

Predajete latinoameričku književnost i kulturu na Trinity Collegeu u Cambridgeu. Što govorite svojim studentima – što svaki student mora znati o latinoameričkoj književnosti da bi je doista razumio?

Našu je povijest duboko odredila naša kolonijalna prošlost. Stoga, ništa bolje nego poznavati tu povijest i razmišljati iz tog mjesta susreta, započetog 1492. godine.

Rođeni ste u Kostarici, odrasli u Portoriku, živite u Londonu. Vaš se glavni protagonist nakon dugo vremena vraća "kući" u Portoriko, samo da bi otkrio da nikada otamo nije pravo ni otišao. Koliko je vama važno mjesto odakle ste potekli?

Uporno pišem o podrijetlu, ali o podrijetlu koje uvijek naizgled ostaje nedokučivo, kako za mene tako i za moje protagoniste. Jesam li ja Kostarikanac, Portorikanac, Latinoamerikanac? Ne znam zapravo, pa pletem te transnacionalne narative, naseljene likovima koji se pokušavaju negdje vratiti, ali uvijek svjesni da put natrag kući nikada nije lak i da dom nikada nije isti nakon odlaska.

Običan Europljanin o Latinskoj Americi i Karibima uglavnom razmišlja kao o mitskom mjestu iz snova. U svojoj knjizi demistificirate taj mit, no toj se demistifikaciji opiru i sami vaši likovi, koji posvete čitave svoje živote "odlučnoj bitci protiv stvarnosti".

Zapravo, to je jedna od meni najdražih ideja, ideja da je kolonijalno razdoblje etabliralo Latinsku Ameriku i Karibe kao mjesto iz snova, kao fantaziju. A kako bismo je demistificirali, ne smijemo bježati od te fantazije, već je radije trebamo naučiti prijeći. Živjeti san, i onda se probuditi. Zanima me to buđenje, ali samo pod uvjetom da je san doveden do svojih pravih granica.

U svojoj knjizi "The Literature of Catastrophe" nudite prikaz nečega što nazivate katastrofičnom paradigmom latinoameričke povijesti. U "Muzeju besanih" postoje motivi katastrofičnosti poput vječne podzemne vatre ili poplava. Kako se priroda i povijest isprepliću u vašoj “katastrofičnoj paradigmi”? Je li neboder sa svojim mikrokozmosom svojevrsno simbolično upozorenje ili poruka? Jesu li doista sve priče – priče o ruševinama?

Oduvijek sam bio čitatelj Waltera Benjamina i W.G. Sebalda, dvojice Nijemaca koji su, svatko na svoj način, znali da je moderna povijest napisana u znaku katastrofe i da je zadatak pisca prikupiti i udahnuti smisao u te ruševine. Mislim da "Muzej besanih" funkcionira na taj način i, kao što kažete, neboder u knjizi, napola izgrađen a napola ruševina, pomalo je alegorija te povijesti. Zapravo se temelji na stvarnoj zgradi, Davidovom tornju u Venezueli. To je veličanstvena priča i sažima toliko toga što sam želio reći.

Jedan od lajtmotiva romana svakako je pitanje 'tragedija ili farsa?', koje jedan od likova, Tancredo, posuđuje parafrazirajući Marxovu tvrdnju da se povijest ponavlja, "prvo kao tragedija, a potom kao farsa". Za kraj, kad biste pisali roman o našem vremenu sada, bi li to bila tragedija ili farsa?

Mislim, da se malo poigramo, da bi to bila tragedija koja bi se predstavljala kao farsa. Uspon Trumpa i sličnih ličnosti diljem svijeta dao je politici čudan komični aspekt, ali komedije koja krije užasnu tragediju: tragediju da smo postali naša najveća noćna mora i da ne možemo učiniti puno više nego smijati se vlastitoj stvarnosti.