Ruski i ukrajinski su srodni jezici, ali nisu tako bliski kao što mnogi misle. Ta je jezična tema, uslijed ruske agresije na Ukrajinu, postala važna posljednjih dana, pa je i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje (IHJJ) izašao s uputama o tome kako pisati ukrajinske toponime i osobna imena kada izvještavamo o situaciji u Ukrajini.

Ruski i ukrajinski potječu iz istog prajezika, zbog čega dijele neke sličnosti, pa i ćirilično pismo (koje se ipak razlikuje) te sličnu gramatičku strukturu, no postoje i mnoge razlike koje su ovi jezici usvajali tijekom stoljeća u kojima su bili razdvojeni i samosvojni, zbog čega danas možemo govoriti o dva jezika.

Razlika u ćiriličnom pismu

Iako je točno to da ukrajinski i ruski dijele uglavnom sličnu azbuku, to ne može biti argument za konstataciju da su isti jezik. Primjerice, ako usporedimo englesku abecedu s njemačkom ili nizozemskom, možemo vidjeti da su i one vrlo slične. No to ne znači da govornik engleskog može čitati nizozemski ili njemački jezik bez napora.

Isto vrijedi za ukrajinsku i rusku azbuku, a obje broje 33 znaka.

Ovo su četiri bitne razlike između ruske i ukrajinske azbuke:

Ukrajinska azbuka ima Ґ ґ, Ê ê, Í̈ í̈, kao i Í í, a ruskoj azbuci nedostaju ova slova.

Ruska azbuka ima ы, Ё ё i ъ dok ih u ukrajinskoj azbuci ne nalazimo.

Razlika, očito, nema tako mnogo, odnosno ova dva jezika dijele priličan broj znakova. Međutim razmotrimo li nizozemsku abecedu u usporedbi s engleskom abecedom, riječ je potpuno istih 26 slova. Jedina stvar koja se razlikuje jest to kako ih izgovaramo. Za još bolju usporedbu, uzmimo to koliko se talijanski razlikuje od engleskog jezika. Dakle unatoč tome što se u njihovim abecedama razlikuje samo pet slova, na temelju tog opažanja ne bismo izjavili da su engleski i talijanski u osnovi isti.

Tko koga i koliko razumije?

Zanimljivo, većina Ukrajinaca uz svoj materinji jezik govori ruski ili je bar u velikoj mjeri izložena njemu, a samo mali broj Rusa zna ukrajinski jezik. Dakle postoji asimetrična međusobna razumljivost: Ukrajinci koji ne govore tečno ruski mogu razumjeti taj jezik mnogo bolje nego što Rusi - oni koji ne govore tečno ukrajinski - mogu razumjeti ukrajinski jezik.

U većem dijelu Ukrajine dominantan jezik je ukrajinski. Međutim u istočnim dijelovima zemlje ruski se govori prilično često. Određeni broj stanovnika istočne Ukrajine (od 15 do 20 posto) u svakodnevnom životu govori i suržik, specifičnu mješavinu ruskog i ukrajinskog jezika. Suržik u prijevodu znači 'brašno ili kruh napravljeno od miješanog žita', a uporaba tog jezika razlikuje se ovisno o lokaciji na kojoj se koristi, kao i o stupnju obrazovanja osobe koja ga upotrebljava te njezina osobnog iskustva. Suržik se razlikuje u seoskoj i gradskoj sredini, a postotak ruskih riječi i fonetički utjecaji ruskog jezika stupnjevito rastu prema istoku i jugu i oko velikih gradova u kojima živi velik broj Rusa.

Razlog nastanku ovog jezičnog fenomena dugotrajna je rusifikacija prostora na kojima su živjeli etnički Ukrajinci.

Prema istraživanju ukrajinskog Centra Razumkov, 60 posto Ukrajinaca smatra ukrajinski svojim materinjim jezikom. Njih 15 posto pak tvrdi da je to ruski, a 22 posto ispitanika dva jezika doživljava ravnopravnima. Međutim istraživanjem nisu bili obuhvaćeni Krim, koji je pripojen Rusiji 2014., odnosno područja oko Luhanska i Donecka, također separatističkih republika u kojima živi većinsko rusko stanovništvo.

Inače, i ruski i ukrajinski su slavenski jezici, što znači da su se razvili iz staroistočnog slavenskog, jezika koji se upotrebljavao u Kijevskoj Rusiji, federaciji država u istočnoj Europi nastaloj u 9. stoljeću, a koji je, kao i tri podgrupe slavenskih jezika, potekao iz lingvističkog pretka - praslavenskog jezika - drevnog prajezika koji se koristio do 6. stoljeća.

Sve mijene dijalekata istog jezika

Dakle onomad su u Kijevskoj Rusiji ruski i ukrajinski bili dijalekti istog jezika, što znači da su uglavnom bili međusobno razumljivi govornicima sa samo manjim vokabularnim ili gramatičkim razlikama. Kada je Kijevska Rusija pala pod vlast Mongola u 13. stoljeću, nekadašnje ujedinjene države su se podijelile, a dijalekti koji su nekada bili vrlo blisko povezani počeli su se mijenjati i postajati sve različitiji.

Tijekom tog perioda ruski jezik bio je oblikovan i pod utjecajem staroslavenskog, formalnog jezika koji se uglavnom upotrebljavao u književnim tekstovima. U međuvremenu se ukrajinski razvio iz govornog narodnog jezika. Uz to, nakon pada Kijevske Rusije, Ukrajina je završila pod kontrolom Velikog Vojvodstva Litve, poljske i litvanske zajednice, a zbog ovog političkog utjecaja, kao i geografske blizine, ukrajinski jezik bio je pod jakim utjecajem poljskog i usvojio je mnoge riječi iz tog jezika u svoj narodni jezik.

S druge strane ruski je počeo usvajati mnoge francuske i druge europske riječi pod vladavinom Petra Velikog u 17. stoljeću, dok je on vodio kampanju da pretvori Rusiju u europsku zemlju.

Visok postotak jezičnih sličnosti

Zaključno: iako dijele zajedničke korijene, ukrajinski i ruski jezik razvijali su se tijekom stoljeća, što je proizvelo mnoge razlike između njih i zbog čega danas možemo govoriti o dva jezika.

Što se tiče samog rječnika, ruski i ukrajinski dijele oko 62 posto leksičkih sličnosti (npr., engleski i njemački dijele ih 60 posto). Ovo se smatra niskim postotkom za srodne jezike. Ukrajinski, zapravo, ima veću leksičku sličnost s drugim slavenskim jezicima - 84 posto sličnosti s bjeloruskim, 70 posto s poljskim i 66 posto sa slovačkim.

Kako pisati ukrajinske toponime?

Otkako je započela ruska agresija na Ukrajinu, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje (IHJJ) izašao je s nekoliko priopćenja vezanih uz pisanje ukrajinskih toponima i osobnih imena. Preporučili su da se ukrajinski toponimi navode prema ukrajinskom, a ne prema ruskom jeziku, te su pozvali sve medijske kuće u Hrvatskoj da se u svojim izvješćima služe ukrajinskim imenima gradova i naselja.

Tako pišemo: Kijiv (uz tradicionalni naziv Kijev), Ljviv, Harkiv, Dnjipro, Odesa, Doneck, Družkivka, Zaporižja, Krivi Rih (G Krivoga Riha), Mikolajiv, Mariupolj, Luhansk, Makijivka, Izmajil, Vinicja, Simferopolj, Sevastopolj, Herson, Poltava, Černihiv, Čerkasi, Sumi, Horlivka, Žitomir, Kamjanske (G Kamjanskoga), Kropivnicki (G Kroprivnickoga), Hmeljnicki (G Hmeljnickoga), Rivne (G Rivna), Černivci, Kremenčuk, Ternopilj, Ivano-Frankivsk, Luck, Bila Cerkva, Kramatorsk, Melitopolj, Kerč, Nikopolj, Slovjansk, Berdjansk, Sjeverodoneck, Alčevsk, Užhorod, Pavlohrad...

IHJJ je tom prilikom podsjetio i na to da se u javnu raspravu o Hrvatskom pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 2013. godine vrlo aktivno uključilo ukrajinsko veleposlanstvo u Hrvatskoj te su iznijeli prijedlog da se već ustaljeni ukrajinski toponimi u hrvatskom jeziku navode ravnopravno prema ukrajinskom, kao i prema ruskom jeziku.

Tako je u Hrvatski pravopis ušlo sljedeće pravilo:

'S obzirom na to da su i osobna i ostala imena iz ukrajinskoga u hrvatski često ulazila prema ruskome izgovoru, istovrijedno je i njihovo pisanje prema transfonemizacijskim pravilima koja vrijede za prenošenje ukrajinske ćirilice na hrvatsku latinicu: Čornobilj, Kijiv, Ljviv, Dnjipro, Dnjipropetrovsk, Harkiv, Sergij Bubka, Andrij Ševčenko, a za nova imena mjesta i osobna imena preporučuje se transfonemizacija iz ukrajinskoga jezika.'

Jednako tako, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje podsjetio je na to da se u Hrvatskome pravopisu (https://pravopis.hr/uploads/5-o7.pdf) nalazi i tablica za transfonemizaciju ukrajinske ćirilice prema kojoj se hrvatskom jeziku mogu prilagoditi i ostala ukrajinska imena.

Aktualni primjeri: Kako pravilno pišemo ime ukrajinskog predsjednika

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje naveo je u svojem priopćenju i kako pisati imena i prezimena čelnih ukrajinskih političara pa navodimo i njihovu transfonemizaciju i dio sklonidbe:

Volodimir Zelenski (G Volodimira Zelenskoga), predsjednik Ukrajine

Denis Šmihalj (G Denisa Šmihalja), predsjednik ukrajinske vlade

Oleksij Reznikov (G Oleksija Reznikova), potpredsjednik ukrajinske vlade

Dmitro Kuleba (G Dmitra Kulebe), ministar vanjskih poslova.

Zaključno: U hrvatskom pravopisu je na dvama mjestima navedeno da se može pisati i Černobil i Čornobilj, Kijev i Kijiv

U hrvatskom standardnom jeziku uobičajeno je i normativno preuzimanje stranih imena u izvornom grafijskom obliku jer na taj način uvažavamo onomastičku činjenicu njihove izvornosti, nepromjenljivosti i ustaljenosti, piše jezikoslovac Milan Nosić u svom znanstvenom radu. To pak ne vrijedi za mali broj stranih zemljopisnih imena koja su kroatizirana još u prošlim stoljećima (Atena, Beč, Budimpešta, Bukurešt, Celovec, Drač, Gradac, Jeruzalem, Kairo, Lisabon, Meka, Napulj, Pariz, Pečuh, Peking, Petrograd, Prag, Rim, Skadar, Solun, Teheran, Temišvar, Trst, Venecija, Ženeva...).

Izvorni grafijski ostvaraji ovih imena ne rabe se u hrvatskom jeziku (Athēnai, Wien, Budapest, Bucureşti, Klagenfurt, Durrës, Graz, Jeruśalajm, Kāhirah, Lisboa, Mekka, Neapoli, Paris, Pécs, Běijīng, Sankt Peterburg, Praha, Roma, Shkodër, Thessaloníki, Tehrān, Timişoara, Trieste, Venezia, Genève...) osim kao imena poduzeća ili sportskih društava (npr. nogometni klub Roma u Rimu). Neka su imena, kao npr. Jakin za Anconu, otišla u zaborav, a druga se kao npr. Mleci odnose na Veneciju u doba u kojem je taj grad bio administrativno središte Mletačke Republike. U novije doba sva se strana imena preuzimaju u hrvatski jezik u izvornom obliku, dakle Dayton, ne Dejton, Čornobilj, ne Černobil...

U Hrvatskom pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Dayton je ostao Dayton (str. 195.), ali je na dvama mjestima navedeno da se može pisati i Černobil i Čornobilj (str. 71., 191.). Dvojnost grafijskih ostvaraja je preporučena i za ostala ukrajinska imena (Kijev i Kijiv, Lvov i Ljviv, Dnjepar i Dnjipro, Dnjepropetrovsk i Dnjipropetrovsk, Harkov i Harkiv...). Da bude ovo jasnije, evo navoda iz Hrvatskog pravopisa: 'S obzirom na to da su i osobna i ostala imena iz ukrajinskoga u hrvatski često ušla prema ruskome izgovoru, istovrijedno je i njihovo pisanje prema transfonemizacijskim pravilima koja vrijede za prenošenje ukrajinske ćirilice na hrvatsku latinicu: Čornobilj, Kijiv, Ljviv, Dnjipro, Dnjipropetrovsk, Harkiv, Sergij Bubka, Andrij Ševčenko, a za nova imena mjesta i osobna imena preporučuje se transfonemizacija iz ukrajinskoga jezika. Za znanstvene potrebe (zemljovidi, filološka istraživanja i sl.) moguće je primjenjivati i transliteraciju.' (str. 71.)

Ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje: Neki su toponimi već uvriježeni u našem jeziku i mogu se smatrati hrvatskim nazivima za te gradove

Željko Jozić, kroatist i ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje potvrdio nam je da je u redu pisati Černobil (ruski) i Čornobilj (ukrajinski), Kijev (ruski) i Kijiv (ukrajinski) te Lavov (ruski) i Ljviv (ukrajinski). Drugim riječima, ne treba forsirati transfonemizaciju iz ukrajinskoga jezika. No, za gradove za koje smo, otkako je ruske agresije na Ukrajinu, "prvi puta čuli", odnosno o kojima se do sad nije mnogo u nas govorilo ili pisalo, poželjno je - iz solidarnosti s ukrajinskim narodom - koristiti njihove nazive, a ne ruske.

"Kijev, Černobil, pa i Lavov su hrvatski egzonimi, to su pohrvaćeni nazivi za ukrajinske gradove. Mi smo imali u povijesti, recimo, Kijevske listiće, dakle taj je toponim uvriježen i može se smatrati hrvatskim nazivom za taj grad. Isto je i s Černobilom. Mi preporučujemo kod drugih, neuvriježenih mjesta, za koje do sada nismo čuli, da se upotrebljavaju ukrajinska imena, iz solidarnosti s ukrajinskim narodom," rekao nam je Jozić.