Vaša prva knjiga, Rat makova, privukla je mnoge nagrade, uključujući i nagradu Compton Crook. Nedavno ste primili i nagradu Astounding. Kakav utjecaj imaju nominacije za nagrade na Vas ili Vaše pisanje?

Mislim da nagrade nisu promijenile moj proces pisanja ili pogled na stvarnost na bilo koji značajan način. Ali očito, pisci su nesigurna i anksiozna bića, pa je lijepo osjećati se potvrđeno. Nagrade su prilično besmislene kao izjave o kvaliteti – nagrade poput Huga i Nebule samo su natjecanja popularnosti unutar vrlo specifične demografske skupine – ali ipak je lijepo kada te vrlo specifične demografske skupine kažu: 'Hej, dobro si to napravila!'

Nagrade su također, priznajem, dobra motivacija. Nisam osvojila nijednu od velikih nagrada za koje sam bila nominirana, vjerojatno zato što ih nisam zaslužila, ali voljela bih ih osvojiti i zaslužiti u nekom trenutku. Još sam uvijek u vrlo ranim fazama svoje karijere. Dobro je imati cilje kojem možeš stremiti.

Isto tako, mislim da dobivanje nagrada povećava prodaju. Puno je više ljudi počelo kupovati trilogiju nakon osvajanja nagrade Astounding. To je skroman porast, ali pomaže pokrenuti govorkanja o djelu, i to je ono što knjigu čini uspješnom u dugoročnom smislu.

Koje je jedno 'pravilo pisanja' koje pisci smiju slobodno kršiti – i jedno koje ne bi trebali?

Mislim da je pravilo da morate svaki dan pisati ili niste pravi pisac prilično besmisleno. Vi ste pisac ako završite knjigu, bilo putem visoko produktivnih sprintova ili sporih, ali postojanih, ciljeva za dostizanje određenog broja riječi.

Ne mislim da postoje pravila pisanja koja vrijede u svakoj situaciji, ali savjet da glavnom liku trebate dati cilj i prepreke koje mu sprječavaju postizanje tog cilja prilično je dobar, pogotovo za pisce početnike. U protivnom, teško je pokrenuti priču.

Zašto Vam je bilo važno da junakinja Vaše prve knjige bude tamnoputa?

Diskriminacija na osnovi boje kože i dalje je veliki problem u istočnoazijskim zajednicama i dijasporama, ali se rijetko istražuje u zapadnjačkoj književnosti. To je također pitanje koje komplicira dinamika u dijasporama. Na primjer, za mnoge Amerikance kineskog porijekla druge generacije, imati preplanulu kožu znači biti privlačan! Ali kada sam preplanula na ljetnom kampu i posjetila svoje rođake u Kini, bili su očajni zbog toga koliko sam potamnjela, s time da ja čak nisam ni vrlo tamna prema kineskim standardima. Postoji pretpostavka u zapadnoj književnosti da su druge etničke skupine i kulture monolitne, pa sam željela prikazati predrasude i diskriminaciju, kako unutar tako i između zajednica.

Što biste željeli podijeliti s mladim kreativcima koji tek započinju vlastite profesionalne puteve?

Prihvatite druge autore kao svoje učitelje. Ako nemate vremena ili resursa za pohađanje tečajeva kreativnog pisanja, idite u knjižnicu. Čitajte raznoliko i nezasitno i vodite bilješke dok otkrivate što funkcionira, a što ne. Nema boljeg načina da postanete dobri pisci od čitanja velikog broja knjiga u žanru u kojemu želite pisati.

Ponekad se osjećalo da Rin ima romantične osjećaje prema Kitayu, Altanu i Nezhi, a u priči zapravo nema romantične sporedne radnje. Zašto?

Nisam posebno dobra ni zainteresirana za pisanje romantičnih sporednih radnji. Također sam umorna od toga što se romansa gura u priče u koje možda i ne pripada, što je, nažalost, čest slučaj u mnogim fantasy romanima sa ženskim protagonistima. Priča o Rin puno je više od toga s kim trenutno želi spavati. Mislim, da, hipotetski, voljela bi biti s nekim, ali naša djevojka ima veće probleme. Altan i Nezha ne bi funkcionirali iz očitih razloga, a Kitay je i aromantičan i aseksualan, tako da ni to nije moguće.

Isto tako, priznajem da jednostavno nisam posebno dobra u pisanju romantičnih scena. Možda je to zato što znam da moji roditelji čitaju moj rad, pa mi je neugodno. Dio toga je i zato što svoje likove doživljavam kao djecu, i kad se moja djeca počnu međusobno ljubiti, osjećam se vrlo nelagodno. Djeco, ostavite prostora za Isusa.

Kako ste stvorili svijet Rata makova? Jesu li postojale neke zanimljive činjenice na koje ste nabasali u istraživanju za ovu knjigu, a nisu se našle u njoj?

Izgradnja svijeta stvarno je jednostavna kada studirate povijest. Počela sam s Kinom za vrijeme vladavine Dinastije Sung kao predloškom za ekonomiju, infrastrukturu prijevoza, kulturu i slično. Zatim sam prilagodila svijet i povijest narativu (kao što su pokolj redovnika od Crvenog Cara, masakr Speerana itd.).

Dobro pitanje! Ne toliko za Rat makova, ali provela sam puno vremena istražujući i pišući stranice o kanalima i njihovoj ulozi u riječnom ratovanju za drugu knjigu, za koje mi je moj agent rekao da izrežem jer su bile predosadne (Meni nisu. Šmrc.)

Kojeg je lika bilo najlakše osmisliti u Ratu makova i zašto? A kojeg je bilo najteže i zašto?

Jiang je bio najlakši jer je toliko zabavan i znam stvari o njemu koje vi ne znate, pa je to koliko želim otkriti o njemu uvijek igra. Altan je bio najteži zbog toga što je oblikovan prema bivšem dečku, pa sam uvijek htjela udariti ga u lice. Jebi se, Altane.

Još jedno pitanje za kraj: Da ste Rin, biste li donijeli istu odluku na kraju?

Netko me to već pitao. Mislila sam da je to jako zanimljivo pitanje jer sam razgovarala s puno Kineza, neki su pročitali knjigu, neki nisu, ali znaju što se dogodilo na kraju, i kažu da bi učinili isto. Mislim da to pokazuje koliki je generacijski bijes prema onome što se dogodilo tijekom rata i što ostaje nepriznato.

Ljudi su nazivali Rat makova tarantinovskom osvetničkom fantastikom. Kada sam ga pisala, možda bih ga u to bila i pretvorila, jer kad ste toliko uronjeni u tu povijest, a sve što vidite je nepravda, vrlo je lako samo eksplodirati. Sada, godinama poslije, kada se osvrnem na knjigu, mislim da definitivno ne bih, ali vrlo je važno znati zašto bi toliko ljudi 'povuklo okidač' u kontekstu razumijevanja modernih kinesko-japanskih odnosa i razumijevanja modernog kineskog duha. Mislim, čak i ako niste prošli kroz to, ali ste odrasli s članovima obitelji koji pričaju priče o tome što se dogodilo, ta trauma se prenosi, i bez istinskog priznavanja vrlo ju je teško prebroditi. Ne može se usporediti s Holokaustom. Ne poznajem puno ljudi koji bi danas željeli napraviti istu stvar u Njemačkoj u njezinom sadašnjem obliku zbog onoga što se dogodilo četrdesetih godina 20. stoljeća. Ali mogu zamisliti velik broj Kineza koji bi [učinili isto kao Rin Japanu], i mislim da je to zbog razlike u načinu na koji su masakr u Nankingu i Holokaust tretirani [nakon samog događaja]. Šokantno je i čudno razmišljati o tome.