Od lokalne televizije Z1, pa preko radijskog svijeta, do 'Garaže' i sjajne 'A strane', svestrani 38-godišnji Zagrepčanin postao je jedno od prepoznatljivijih i omiljenih televizijskih i radijskih lica. Ivana Vukušića gledali smo u raznim voditeljskim kombinacijama, a najviše s Ivom Šulentić, s kojom trenutno vodi jedan od najpopularnijih showova u svijetu.

S Ivom Šulentić vodili ste 'Garažu'. S njom često surađujete na projektima, a sada ste ponovo skupa u 'Voiceu'. Zašto vam je lijepo raditi s njom i koliko je važna ta kemija među voditeljima?

S Ivom se fenomenalno nadopunjujem i podržavam, a to je najbitnije. Možemo računati jedno na drugo kada se stvari potencijalno otmu kontroli. Radimo i dosta događanja zajedno i volim kada nam klijenti na kraju kažu da su presretni i da smo im super u duetu. Nije to ništa slučajno jer nakon toliko godina valjda se već dovoljno kužimo, ponekad čak i telepatski.

Jedno ste od poznatijih televizijskih i radijskih lica. Vidite li se cijeli život u medijima?

Radim ono što volim i ukoliko to budu projekti koji mi se sviđaju i u kojima mogu biti svoj, onda nema razloga izlaziti iz ove branše. Uz angažman na HRT-u, prokurist sam u jednoj agenciji, a to sam postao nakon 10 godina svakodnevnog rada u radijskom eteru. Volim to što se imam priliku razvijati i iskusiti sve dimenzije medijskog posla. To je životni stil koji mi je odavno u DNA.

Koliko se rad na televiziji promijenio od vaših početaka?

Promjena je pregolema da se opiše u jednom intervjuu, ali reći ću ona osnovna zapažanja. Sve se plasira i konzumira brže, a tehnologija je toliko olakšala stvari i podigla ljestvicu produkcije sadržaja da je to neopisivo. Nekada si za televizijski prilog morao doći ujutro na posao, rezervirati snimatelja, rezervirati automobil kojim ćete ići na lokaciju i čekati svoj red. Zatim si snimio ono što si želio i vratio se na posao te si pregledavao materijal s DVCAM-a, pisao time codove i tek nakon toga dobio bi sat do dva montaže da sve to skupa montiraš, u što je bilo uračunato prebacivanje snimljenog materijala u računalo da bi se uopće moglo krenuti s montiranjem. Danas snimiš što god želiš svojim mobitelom, snimljeni materijal sortiraš već na samom uređaju i digneš ono najbitnije na server da te čeka u montaži kad dođeš. Nerijetko ekipa ima laptop sa sobom na terenu, tako da montažu može raditi doslovno na kavi u gradu. Što se voditeljskog posla tiče, tu su stvari poprilično jasne i nema tehnologije koja može olakšati posao. Fokus, misao i stav su najvažniji. Još uvijek, sva sreća, roboti i tehnologija tu nemaju što tražiti. (smijeh)

Jeste li ikad poželjeli biti iza kamera i baviti se uredničkim poslom?

To sam sve već probao. Urednički posao radio sam na lokalnoj televiziji, na kojoj sam počeo svoju voditeljsku avanturu, a na radiju Enter Zagreb bio sam direktor programa, zatim i kreativni direktor sustava prije nego sam postao prokurist. To su sve poslovi u kojima nisi nužno na kameri ili mikrofonu, ali su jednako kreativni i izazovni te dopuštaju da vidiš širu sliku cijele priče ili projekta koji radiš.

Čime se nikada ne biste bavili?

Nikada se ne bih bavio nečime što me guši i ne izvlači pun potencijal iz mene. Nikada ne bih radio nešto gdje nemam priliku biti inspiriran i gdje ne mogu inspirirati ljude oko sebe.

Pamtite li neki gaf koji vam se dogodio u karijeri?

Takve se stvari svjesno potiskuju i zaboravljaju, ali kad smo radili jedan poznati glazbeni festival, mislio sam da je tek proba, no išli smo live pa sam rekao dosta stvari izvan scenarija koje sam izmišljao u trenu, no na kraju je ispalo super. Nikad im nisam priznao da nisam ni znao da smo zapravo bili uživo dok sam ja bacao neku freestyle priču. (smijeh)

Tko vam je od radijskih ili televizijskih osoba dao najbolji savjet što ga se i danas često rado sjetite?

Mnogo sam naučio radeći sa svojom megatalentiranom prijateljicom Barbarom Kolar. Šest godina radili smo jutarnji show Antene Zagreb i pokupio sam puno od nje samim time što smo surađivali na dnevnoj bazi. To su privilegije za koje tek kasnije vidiš koliko zapravo znače.

Kakvi ste vi bili kao klinac? Kako pamtite svoje djetinjstvo?

Bio sam takav da su mi često pitali roditelje kako to da sam završio u ovom poslu jer sam bio jako sramežljiv i tih. Odrastao sam na Trnju, Savici, kasnije u Dugavama, i puno smo se igrali oko zgrade te smo nerijetko izmišljali zabavu. Sport je također bio uvijek prisutan jer nekada nije bilo toliko videoigrica i načina da se umrežiš od kuće. Umrežavanje se radilo tako da ti frend pozvoni na portafon ili vikne 'Ivaaaaaaaan' na prozor, pa ti čuješ i spustiš se. Baš djetinjstvo koje ne bih nizašto mijenjao.

Što pomislite kad gledate svoje stare fotografije?

Pomislim: 'O Bože, kako se moda rapidno mijenja.' (smijeh)

Kakvu glazbu slušate, kakve koncerte ne propuštate?

Muzika koju slušam je šarolika. Ima tu Tupaca, Princea, Dvornika, Songkillersa, Haustora, Isaaca Hayesa, Curtisa Mayfielda, Stevieja Wondera, Khalida, Mandića, LL Cool J-a, Barryja Whitea, starog funka, soula, RNB-ja i hip hopa. Puno je tu domaćih izvođača koje također volim, ali stvarno je lista predugačka.

Kako napreduje vaše dizajniranje svjetiljki D'Lamp? Stižete li se baviti time?

Ma ideja je kao u priči, ali vremena je malo. Postoji jedna zanimljiva poslovna opcija što se tiče mojih lampi, ali nisam još siguran u nju. Drago mi je da ih ne može dobiti svatko jer ih osobno izrađujem, a s druge strane nekad ima upita da mi dođe da angažiram još ljudi jer jedino tako to bi bilo izvedivo. Vidjet ćemo, to je ideja koja još sazrijeva u meni.

Poznati ste kao velik ljubitelj tenisa. Na Wimbledonu ste upoznali Rogera Federera, Gorana Ivaniševića i Novaka Đokovića. Kakav su dojam ostavili na vas?

Gorana nisam upoznao na Wimbledonu, nego puno ranije u Zagrebu, kada smo malo-pomalo postali pravi prijatelji i to mi prijateljstvo puno znači. Volim to što je istovremeno genijalac, a opet najjednostavnija osoba na svijetu. Poseban je i kada vidi da netko stvarno voli tenis, sve će ti ispričati i nikad mu nije teško prepričavati zanimljive trenutke iz karijere i života. Neopisivo uživam u tome.

Prošle godine prijatelj i ja odlučili smo ići u London jer mi je upravo Goran rekao da se ne brinem za upad na turnir. Nije me trebalo dugo nagovarati i samo se u jednom trenutku uloviš kako se šećeš centralnim terenom u društvu jednog Gorana Ivaniševića, a kojeg tamo toliko respektiraju da tek onda shvatiš koje je neponovljivo čudo postigao te 2001. godine. Onda s istim tim Goranom ideš nešto pojesti u restoran i vidiš našeg Ivana Ljubičića kako sjedi s Rogerom Federerom, na čiji smo maestralni tenis frend i ja posebno slabi. Roger ustane, stisne nam ruku i fotka se s nama i to nas slika upravo naš Goran - izvantjelesno iskustvo koje teško mogu opisati i ostvarenje sna za svakog tko imalo voli bijeli sport. Novak je bio taman gotov s treningom pa smo se šalili da kako hvali igru naših Vatrenih, koji su tada taman išli na Engleze, obavezno može i fotka s njim. Svi su bili jako jednostavni i ako si prema njima fin i pristojan, onda sve može.

Izjavili ste da više primjećujete obične prolaznice nego kolegice s estrade. Čime vas je osvojila vaša djevojka?

Moj privatni život nije nešto što ću komentirati, ali kad sam rekao da primjećujem obične prolaznice, to znači da ima jako puno posebnih i lijepih dama za kojima se okreneš, a to je normalno. Svakodnevno sam okružen kolegicama i prijateljicama s estrade.

Živite li svoje najsretnije i najbolje godine?

Iskreno, ne znam. Znam samo da sam sretan i da pokušavam biti prisutan u trenutku. Vjerojatno svi živimo najbolje što možemo i znamo jer sreća u budućnosti zapravo je zamka i iluzija. Toliko sam lijepih trenutaka već proživio, ali volim često reći da najbolje tek dolazi.