Moć društvenih mreža ovih dana je dobila potpuno novu dimenziju nakon što je u nekim američkim i britanskim novinama objavljena reklama za filmski hit 'The Impossible' na kojoj su, umjesto standardnog citiranja nekog filmskog kritičara, objavljeni komentari dvoje korisnika Twittera koji su pogledali film.

Tako su korisnici @Browning_33 i @katie_m_kelly dobili ulogu filmskih kritičara, a da to nisu ni znali. Osim toga, ovime je 'The Impossible' postao prvi film koji je dobio ovakvu vrstu reklame u kojoj su tviteraši dobili glavnu ulogu, umjesto filmskih kritičara.

Naime, iako filmska industrija voli koristiti društvene mreže za promoviranje svojih filmova, nikada do sada nije joj palo na pamet da bi komentare s Twittera ili Facebooka mogli iskoristiti za dodatni PR.

Uopće ne treba posebno isticati kako su promotori za 'The Impossible' na Twitteru odabrali jedno od dva najbolja korisnička komentara za film i upravo bi veliki izbor korisničkih pohvala mogao potaknuti i ostatak filmske industrije na slične poteze.

To sasvim sigurno ne znači da bi profesionalni filmski kritičari mogli postati ugroženi ili biti u strahu za svoj posao, barem ne još neko vrijeme, ali ovo je definitivno pokazatelj kako novi mediji itekako utječu na tradicionalne medije, a i pokreću nove trendove.

'Svaki pametan i domišljat marketinški potez koji uspije privući pažnju lako može postati trend. Nisam, međutim, uvjerena u trajnost i opstojnost trenda poput ovoga. Ne zato što 'anonimni' komentatori s društvenih mreža ne mogu napisati nešto jednako britko, pametno ili duhovito, pa i pametnije i pronicljivije, od priznatih i afirmiranih kritičara, nego zato što mislim da još uvijek živimo u hijerarhijskoj civilizaciji, društvu autoriteta.

Težina izjave nerijetko se mjeri njezinim potpisnikom pri čemu najčešće promakne paradoks da su ‘autoriteti’ daleko podložniji utjecajima - kulturnim, korporativnim, socijalno-mrežnim od 'anonimusa' koji svoje kritike i pohvale uglavnom dijele bezinteresno', ističe filmska kritičarka Mima Simić

Korisnici koji pišu kritike o filmovima, ali i glazbi, knjigama ili koncertima na društvenim mrežama zaista jesu 'cijepljeni' od bilo kakvih utjecaja i svoje mišljenje pišu neopterećeni bilo kakvim interesima. No, s druge strane, nadajmo se da nećemo biti bombardirani samo hvalospjevima s društvenih mreža i tako ostati zakinuti za realnu ocjenu nekog umjetničkog djela.

'I dobre i loše strane ovog fenomena dobre su i loše strane internetske demokracije kao takve. Svatko ima prostor izraziti mišljenje i dobiti svojih pet redaka vidljivosti, ako već ne i slave.

Što se tiče zloupotrebe, praksa 'pročišćavanja' kritike postoji oduvijek. Nisam nikad vidjela, osim u Alanu Fordu, da netko vlastiti proizvod iskreno i samokritički reklamira ili nedajbože u svoju promociju inkorporira nepovoljne recenzije.

Na tom planu neće zasigurno biti ničega novog, a kad se iscrpi ovaj trik, umjetnici PR-a već će smisliti nešto novo jer reklama je žanr za sebe i najčešće nema baš nikakve veze s proizvodom', uvjerena je Mima Simić.