POPFENOMENOLOGIJA

Nije bižuterija sve što (ne) sja

Objavljeno: 20.05.2011 10:20 / Tonći Kožul

Foto: Cropix Zvonimir Barisin / CROPIX / Zvonimir Barisin / CROPIX

Naš majstor za glazbu i njen utjecaj na sveopće pučanstvo, Tonći Kožul, danas se bavi aktualnom temom bižuterizma. Zapravo, ne bavi se toliko promišljanjem 'Bižuterije', koliko promišljanjem promišljanja 'Bižuterije'

Porin za Rozginu 'Bižuteriju' izazvao je predvidljive salve zgražanja: od pet novinarskih komentara koje sam pročitao, dva se osvrću na 'neukus' ljubitelja dotične pjesme, jedan ističe 'dobar ukus' suprotnog tabora, dok četvrti pak zaključuje kako slušateljima 'ponekad treba naglasiti što valja, a što ne'. Ništa neuobičajeno za domaći medijski krajolik, no koliko god bilo lako s vremenom oguglati na takve kvalifikacije - ne smije se nikada smetnuti s uma koliko su suštinski BEZOBRAZNE.





'O ukusima se ne raspravlja'? Ne nužno, ali – da se mene pita – u idealnom svijetu bi se o njima raspravljalo jedino pod uvjetom da rasprava ne uključuje stvaranje i održavanje hijerarhija ukusa, to jest da se kreće od postavke da ne postoje bolji ili lošiji – nego samo drugačiji ukusi. To je, naime, konstruktivna pozicija koja otvara put dijalogu i boljem međusobnom razumijevanju, djetinjasta prepucavanja na liniji 'moj ukus je ispravniji od tvog' samo zatiru dijalog i potiču ukopavanje u vlastite predrasude.

Zašto smatram da hijerarhije ukusa nemaju baš smisla? Pa, zato što je 'dobar ukus u glazbi' u praksi u prijevodu: 'Ima sličan ukus kao i ja (a ako i nije previše sličan, onda barem ne voli sve ono što ja mrzim).' Riječ je o čisto subjektivnim vrijednostima koje se pokušavaju proturiti kao univerzalne, tobože objektivne, a privid o njihovoj 'objektivnosti' se održava samo zato što diskursom u medijima dominiraju gotovo isključivo likovi koji misle da je, recimo, TBF 'objektivno dobar', a Rozga 'objektivno loša.'

Zašto smatram da su kategorije 'objektivno dobre' i 'objektivno loše' glazbe (te, shodno tome, i one 'dobrog' i 'lošeg' ukusa u glazbi) – posve nebulozne? Uzet ću za primjer neke od uobičajenih prigovora 'Bižuteriji' i sličnim pjesmama.

'Jednostavna glazbena forma'

Još mogu kužiti ako se s ovakvim ocjenama razmeću ljubitelji klasike ili jazza, ali kad dolaze od strane ljubitelja glazbe iz pop/rock-ere – pa to je u najmanju ruku tragikomično! Rugala se tava loncu, a oboje strofa-refren-strofa.

'Glup tekst'

Ni 'Good Golly Miss Molly', 'I Wanna Sniff Some Glue' ili recimo kompletan Stingov opus nisu baš dinamitno pametni primjeri glazbene lirike, pa opet, nikom ništa – ali kad zato Vjekoslava Huljić složi neku traljavu banalnost, e, to je već sumrak civilizacije!!! Činjenice su činjenice: preogromnoj većini ljudi je puno važnija glazba od teksta pjesme, i uvijek će im biti draža pjesma s privlačnom glazbom i glupim tekstom negoli pjesma s odbojnom glazbom i lucidnim tekstom, pa makar bio i najpametniji na svijetu – stvar je samo u tome što je kome glazbeno privlačno, a što odbojno, što nas dovodi do...

'Istočnjački melos'

De me ono podsjetite – zašto je zapad dobar, a istok loš? Ne, stvarno! Za takvu jednadžbu se naprosto ne može naći suvislo muzikološko objašnjenje (barem ne takvo koje ne bi istovremeno rušilo legitimitet i manje-više bilo koje druge vrste glazbe iz pop/rock-ere), i svi argumenti se uglavnom vraćaju na ono – kakvi ljudi slušaju koju glazbu. I mada jest istina da obrazovani i intelektualci i slični uglavnom ne slušaju narodnjake, moja je teorija da to nema veze niti s tobožnjom inherentnom 'glupošću' narodnjaka i zabavnjaka (jer, kao što rekoh, ima i npr. sasvim dosta podjednako 'glupog' rocka), niti s tobožnjom inherentnom 'pameću' onoga što već slušaju, nego je posrijedi jednostavno prihvaćanje društveno prihvatljivih obrazaca: čovjek se obrazuje i odrasta, vidi kako drugi obrazovani ljudi uglavnom ne slušaju narodnjake, uviđa da u njegovoj društvenoj kasti postoji štoviše cijela tradicija gnušanja spram narodnjaka (... i samodefiniranja kroz to gnušanje), pa onda i sam zazire od narodnjaka kroz formativne godine u kojima se stvaraju veze u mozgu što će pretežno odrediti kakvi će nam zvukovi do kraja života pasati, a kakvi ne i, hop, imamo odraslog obrazovanog čovjeka koji je biološki, iracionalno alergičan na istočnjački melos. (Da ne bude zabune – koristim tu pojam 'iracionalnog' u vrijednosno neutralnom smislu!)




'Podilaženje najnižim strastima'

Alooooo, ne pričamo o politici, pričamo o GLAZBI! Što u kontekstu užitka u glazbi, pobogu, fali 'niskim strastima'?!? Neka baci prvi kamen onaj tko se nikad nije uneredio na nekom koncertu ili partiju te svjetski, bez imalo srama, uživao u tome!

Ukratko: glazbene karakteristike koje se Rozgi i njoj sličnima spočitavaju kao negativne su mahom karakteristike koje se u nekim drugim kontekstima lako mogu doživjeti kao pozitivne (ili barem zanemarive), što će ga reći da nije riječ o karakteristikama koje su same po sebi negativne! Svatko od nas voli i ne voli te karakteristike u različitim kombinacijama i permutacijama, a postaviti sebe i sebi slične na pijedestal 'ispravnih' dok se druge kudi zbog 'neukusa' samo zato što slušaju neku drugu glazbu – to ne samo da je bezobrazno, nego i ukazuje na manjak sposobnosti toleriranja različitosti.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu