KAVANSKI ĐIR

Krivi put i ostali derivati

Objavljeno: 26.09.2011 10:00 / Andrija Škare

Foto: Cropix Cropix / Cropix

Kao iskusni birtijaš, Andrija danas piše o Krivom putu, kafiću koji je promijenio nekoliko lokacija, ali svaki put uspješno sa sobom preseli i magiju koja ga prati od samih početaka

Kada sam počeo pisati 'Kavanski đir' odlučio sam da ću pod svaku cijenu izbjegavati dvije stvari. Prva je opisivanje konkretnih kafića jer sam se na tom polju već istrošio, a osim toga, to može biti zanimljivo čitati samo onima koji kafić poznaju. Druga je pisanje o fenomenima zagrebačkih kafića. Da, ja sam iz Zagreba i kavansku scenu (ako takvo što uopće postoji) najbolje poznajem baš ovdje, ali uvijek sam se trudio pronaći neku širu temu, nešto što se može primijeniti ako ne na sve, onda barem na većinu, nešto što bi bilo univerzalno i jednako razumljivo u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Rijeci i u svim ostalim hrvatskim gradovima s barem dvoznamenkastim brojem kafića.

Nekada sam u tome uspijevao, drugi put nisam, ali sam se strogo držao tog smjera, vjerujem da je to jedini pošteni pristup. No, ovaj uvod nije bez vraga. Sada se spremam prekršiti oba samonametnuta pravila i pisati o vrlo konkretnom zagrebačkom kafiću. Zbog čega baš o njemu? Po čemu je toliko poseban? Što tamo ima, a drugdje nema? Polako.

Sat povijesti

Kada se zatvarao sada već legendarni Krivi put u Crnatkovoj ulici u Zagrebu, na završnom se partyju koji to nije bio okupilo više tisuća ljudi. Piće je bilo u pola cijene, a ljudi nisu samo nakrcali prostor kafića i terasu, već ih je bilo po cijeloj ulici. U jednom se trenutku pojavila policija koja nikoga nije privodila, nego je samo pokušala raskrčiti ulicu kako bi, u slučaju potrebe, mogla proći hitna ili vatrogasci. Kako bi raščistili jedan komad ulice, tako bi ga iza njih rijeka ljudi ponovno zatvorila. Jalov posao.

U toj sumanutoj večeri u kojoj se ništa nije činilo stvarnim, a sve je opet strašno nalikovalo na 'još jednu standardnu večer u KP-u', među ljudima su brzo počele kolati glasine o tome što će biti na mjestu najdražeg okupljališta gomile alternativaca, umjetnika i studenata, a počelo se nagađati i gdje će Neno Barbić pronaći novu lokaciju za još jedan u nizu uspješnih ugostiteljskih pothvata.

Inače, riječ je o čovjeku koji je još davnih dana otvorio kafić Dolac na Dolcu. Toga se ne sjećam, ali su mi pričali. Uvijek je bila gužva, ljudi su sjedili po okolnim štandovima, a ta se tradicija sjedenja po štandovima na najvećoj zagrebačkoj tržnici zadržala i dugo nakon što je kafić zatvoren.

Onda je došao Melin. Isti vlasnik, ista priča. U studentskim sam danima, baš kao i mnogi, tamo odlazio gotovo svaki dan i nije bilo osobe koju nisam poznavao. Znao sam, bez ikakvih problema, doći sam i uvijek sam bio siguran da ću sresti barem dvadesetak prijatelja. Ne poznanika, prijatelja.

Slika se polako mijenjala, počeli su dolaziti neki mlađi gosti, a neki stariji nestajati. Smjena generacija. Onda je Melin zatvoren i preuređen, došao je novi gazda. I tako je nastao Krivi put. Opet sve isto, gomila ljudi, prilično niske cijene pića, pozitivna atmosfera, dojam da se nešto događa čak i kada se ne događa baš ništa.

I sada, nakon KP-a, centar zagrebačke birtaške zabave preselio se u Savsku 14 u kafić istog vlasnika maštovito nazvan po adresi – Savska 14. I opet je sve isto. Ili jako slično. I to je dobro.

Što je posebno?

Ljudi se često pitaju kako mu to polazi za rukom, jer zapravo ne nudi ništa posebno. Veliki, uglavnom otvoreni prostor, nešto dulje radno vrijeme i prihvatljive cijene. I tu je sva magija. Ili ipak nije?

Kada su birtije u pitanju, živa riječ je najbolji marketing. Netko kaže tebi, ti kažeš nekom trećem, taj kaže trojici, a ova trojica dođu s prijateljima. Iako je, baš kao i većina birtija, načelno otvoren svima, ipak je ciljana publika Krivog puta mlađa ekipa (s time da je ta mladost vrlo rastezljiv pojam) koja ili studira ili ima nekakve umjetničke aspiracije, ili oboje. Ili ni jedno od toga, ali voli popiti. Među takvim novovjekim boemima i wannabe boemima dobar glas ne samo da se daleko čuje, već se i širi nešto brže nego u drugim društvenim skupinama, a osim toga, oni zbog prirode svoga posla ili, hm, 'posla' imaju puno više vremena koje mogu provoditi u birtijama.

Pokušajte zamisliti Krivi put za pravnike. Bi li bio pun utorkom uvečer? Bi li gužva trajala do dva ujutro?  Teško.

Sve navedemo samo je dio posebnosti ovog mjesta. Prema starom sam KP-u (zapravo jedinom KP-u, ali ga većina i dalje zove 'stari' budući da je riječ o istom vlasniku i istim gostima) imao dvojake osjećaje. Od prve, romantične faze, preko rezignacije pa do poprilične odbojnosti kada sam ondje ipak odlazio, ali samo zato što nisam imao drugdje. I zato što su svi bili tamo.

Sa Savskom 14 mi se događa slično. Od prvotnog ispitivanja snaga, preko oduševljenja već sam stigao do faze kada mi mjesto polako počinje ići na živce, ta nesnosna gužva, taj zaglušujući žamor, nemogućnost pronalaska slobodnog stola, stalna pitanja 'što će biti kada zahladi.' Istovremeno, u Zagrebu mi trenutno nema dražeg kafića, a to puno govori, ne?

Ovo nije samo zagrebačka priča. I Melin i KP, a sada i Savska 14 predstavljaju pravi melting pot. Studenti iz svih regija ga vole, stranci ga vole, Zagrepčani ga vole. To je mjesto na kojemu je najlakše sresti poznate i upoznati nepoznate, mjesto koje će vas na prvu privući ili odbiti, ali će i jedno i drugo učiniti sa šarmom koji nadilazi razinu riječi. Treba to osjetiti.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu