POPFENOMENOLOGIJA

Sretnija vremena za gay izvođače?

Objavljeno: 06.07.2012 09:33 / Tonći Kožul

Foto: Ostale fotografije Shutterstock / s_bukley

Predrasude i mržnja neće nestati preko noći, ali se mogu - i moraju - rušiti korak po korak i stoga uspjeh Adama Lamberta i istup Franka Oceana svakako nisu zanemarivi

Prije nešto više od mjesec dana, Adam Lambert se upisao u povijest kao prvi izvođač koji je došao na prvo mjesto američke liste najprodavanijih albuma nakon što se javno, otvoreno deklarirao kao gay. Ističem ovo 'nakon' budući da , naravno, nipošto nije prvi homoseksualni izvođač koji je postigao taj uspjeh. Međutim, njegovi prethodnici – od Eltona Johna i Michaela Stipea, pa do Rickyja Martina i Lancea Bassa – izašli su iz 'ormara' tek na zalasku svojih diskografskih karijera, a Lambert se pak izjasnio da je gay čim je završio na drugom mjestu 'American Idola' i otpočeo diskografsku karijeru.

Jako je malo mainstream izvođača koji su se outali u mladim danima, na vrhuncu slave, bez ograda i zadrške. David Bowie je, naprimjer, u intervjuu 1972. rekao da je gay, ali je desetak godina kasnije priznao da je to bilo obično trolanje.

Freddie Mercury se izjasnio kao gay u doba kad je Queen bio još razmjerno nepoznat bend, ali je to promptno gurnuo pod tepih čim su se počeli nizati prvi komercijalni uspjesi. Michael Stipe je početkom devedesetih davao brojne dvosmislene izjave i većina je ljudi uzimala zdravo za gotovo da je gay – ali je on sam to službeno potvrdio tek početkom nultih, kad je REM već definitivno bio na diskografskom putu prema dolje. U redu, imamo i izvođače poput Willa Younga i Azisa, koji s Adamom Lambertom dijele ne samo to da su se outali ususret svom komercijalnom vrhuncu, nego i to da i nisu baš neki veliki igrači izvan svojih matičnih tržišta...

No opet, dovoljno je usporediti veličinu matičnih tržišta Younga i Azisa (Velika Britanija, Bugarska) te onoga Lambertovog (SAD) pa da bude jasno kako je njegov trijumf u jednoj ipak posve drugoj ligi, ne? A onda se ovog tjedna dogodio još i – coming out Franka Oceana.

Frank Ocean je kantautor u usponu: stekao je kultnih status s prošlogodišnjim mixtapeom 'Nostalgia, Ultra', a za desetak dana mu izlazi i službeni album prvijenac 'Channel Orange'. Jest da je još daleko od Lambertova blockbusterskog ranga, ako će ga i ikada uopće doseći, no dirljivo pismo javnosti u kojem je ispričao kako se sa 19 godina zaljubio u jednog momka...

Ipak djeluje kao nekakav prijelomni trenutak, jer ga je napisao čovjek koji izvodi – R&B. U redu, R&B nije baš neka mucho-macho muzika i moglo bi se reći da ćemo znati da je ostvaren istinski progres tek kad se pojavi, recimo, mainstream reper koji će se deklarirati kao gay. Stoji i da Frank Ocean ne cilja na najšire mase, da ga voli ekipa koja na svoje tumblre stavlja ovakve stvari te da mu ovaj iskorak vjerojatno može samo ojačati kultni status. No opet, nije on ni netko tko cilja samo na takav status: ipak izdaje za Def Jam, jednu od najlukrativnijih hip hop/R&B etiketa svih vremena.

I mada je, između ostalog, odlučio javno istupiti zato što su nekoliko dana ranije počele kolati glasine da je gay, povijest muškog R&B-ja– od Luthera Vandrossa do Ne-Yoa - vrvi izvođačima o kojima su takve glasine kolale godinama pa su ih svejedno ili ignorirali ili opovrgavali.

A što se tiče teorija da je riječ prvenstveno o marketinškom potezu... Pa, kao prvo, 'marketinški potez' i 'iskrenost' nisu kategorije koje su međusobno nužnu isključuju: pismo mi djeluje kao ispovijest nekoga tko je stvarno iskreno htio zbaciti taj jedan veliki kamen sa srca. A kao drugo, čak i ako teorija jest točna (u što, ponavljam, ne vjerujem) – ta zar nije onda divno što živimo u vremenima kad se ljudi izjašnjavaju kao gay/bi zato što očekuju da će tako postati komercijalno uspješniji? (I k tome još pričamo o nekome poput Franka Oceana, tko – za razliku od npr. Lady Gage ili Azisa – uopće ne igra na kartu campa!)

Možda je i ponajveća vrijednost Frankova pisma to što humanizira debatu o homoseksualnosti: umjesto aktivizma i parolašenja, on je jednostavno podijelio priču o prvom putu kad se istinski zaljubio, o boli zbog ljubavi koja nije mogla biti uzvraćena, o traženju izlaza iz konfuzije i tuge; stvarima koje su nam - što god mislili o homoseksualnosti – zajedničke svima. A ako će to makar i jednom jedinom debilu na ovom svijetu otvoriti put ka shvaćanju da homo/biseksualci nisu devijantni manijaci koji samo vrebaju na njihove guzice nego normalni ljudi kao i svi mi... Pa, i to je isto nešto, ja bih rekao?

P. S. Uzimam mali ljetni predah od kolumne – vidimo se opet za mjesec dana.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu