Postoji fotka (sigurno ste je vidjeli) jednog zastrašujuće ogromnog prometnog zastoja koju je netko nadopunio rečenicom koja otprilike kaže da svi ti ljudi u bezbroj auta na cesti jure k svojim teretanama kako bi biciklirali na 'sobnim' biciklima ili pokretnim trakama za trčanje. Plaćanje visokih članarina i iznosa za fizičku aktivnost u zatvorenom prostoru naša su svakodnevica.Možda pretjerana ironija one spomenute fotke i teksta i nije toliko daleko od istine. Ono što nam nekako postaje sve dalje jest činjenica da se sportskom aktivnošću može baviti bilo gdje.

Ovaj članak uopće ne cilja biti kritika fitnes društva, već vas možda natjerati da za omiljenu sportsku aktivnost (barem ponekad) izaberete besplatni gradski prostor i jednako besplatan svjež zrak. Jer ne leži 'zdrav duh u zdravom tijelu' samo među zidovima, strunjačama i ogledalima kvartovskog fitnes-centra. Naprotiv, staze, tereni i nešto tvrđe prirodne strunjače vrlo su vjerojatno svuda oko vas.Za početak, tu je trčanje.

Moju svakodnevnu dnevnu rutinu, koja broji nešto više vlastitog vremena na organizacijsko raspolaganje otkad sam freelancer, u zadnje je vrijeme na gotovo dnevnoj bazi počelo ispunjavati trčanje. Koncept svakodnevnih nekoliko kilometara džoginga dugo je vremena patio i nije bivao realiziran zbog svakodnevice i nekih samo meni jasnih opravdanja. Ali sada su 'zalogaji' od četiri-pet kilometra dnevni 'must do'.Upravo trčanje najzanimljivija je, najjednostavnija te ujedno najjeftinija opcija samoiniciranog bavljenja sportskom aktivnošću izvan bilo kakva četiri zida.

Osim eventualno kvalitetnijih tenisica, zapravo vam ne treba ništa izuzev dobre volje. Ne trebaju vam ekipa i frendovi, beskrajni dogovori koje uvijek netko odgodi, ne treba vam nikakav popratni rekvizit loptastog ili drukčijeg oblika, pravila ni točno određen teren. Treba vam samo lokacija i to je to. A ni ona ne mora uvijek biti ista.Zagreb ih nudi preko nekoliko, raznolikih i razasutih po čitavom gradu. Osim možda prenapučenog Jaruna gdje trče horde ljudi, tu je i za trčanje idealan i daleko atraktivniji Savski nasip, ambijentalno impresivan Maksimir, ali i još niz pojedinačnih lokacija.

Sportski tereni iza Mimare bili su moja donedavna lokacija za vlastiti sat fiskulture, a ako ste u centru grada za džoging će poslužiti i šuma Tuškanca ili Zelengaja. Moja novootkrivena destinacija za trčanje dio je iste te podsljemenske zone, jednog od 'zelenih prstiju' koji se spuštaju na Ilicu. Slučajno pronađena lokacija pretvorila se u gotovo privatnu oazu (sportske) relaksacije, okruženje je zeleno i svježe, posjećenost rijetka. Točne koordinate ne otkrivam, nađite si svoju!

Recimo samo da mi polovicu rute markira zastrašujući prizor Kulmerovih dvora i to jedino, vjerujte mi, nije nimalo privlačan prizor.Lokacija za buduće trčanje ne mora nužno biti u zelenilu, niti isključivo prirodna i od svijeta odvojena, jer realno, trčati se može baš bilo gdje. U nakani džoginga na prvoj interesantnoj lokaciji možete eventualno naići na čudne poglede prolaznika kojima ipak, a zapravo uopće ne bi trebalo biti, jest čudno što ste za trčanje izabrali recimo Trg francuske ili 'nedajbože' Zrinjevac kojim baš nitko nikada ne trči.

Definiranje pojedinih zona prikladnih za ovakvu vrstu 'iskorištavanja' javnog mjesta nepotrebno je, a primjer koji poznajem iz jednog brazilskog grada gotovo je identičan hipotetičkom scenariju da recimo svakog dana od sedam pa sve do 11 sati navečer Zrinjevcem, Strossmayerovim i(li) Tomislavcem trče rijeke i rijeke ljudi, svih profila, oblina, tempa i godina. Možda će se i to jednom dogoditi, ako neke vladine politike poticanja ljudi na fizičku aktivnost budu pokrenula dupenca iz fotelja, pa čak i na Zrinjevac, u izlog zagrebačke turističke ponude, kao dobar indikator zdravlja naroda koji se (nadam se) bori da ne postane pretežno pretio i neaktivan. Ako budemo težili brazilskom kultu tijela, onda zasigurno hoće.

Ovih sam dana spletom okolnosti boravio u Splitu i trčao po Marjanu. Izgleda da je ustrašeno splitsko stanje uma uzrokovano nemilim nedavnim događajima koji su splitsku park-šumu doveli na zao glas, rezultiralo da ljudi, trkači, šetači i šetači pasa, vatrogasne puteve i trim-staze udaljene od pješačke zone i ceste Marjana zaobilaze u širokom luku. Broj prolaznika koje ćete sresti dok skakućete po 'gornjim' zonama splitske zelene oaze jednak je broju vjeverica ili leptira koji svako toliko prolepršaju negdje po deblima i krošnjama. Baš ta praznoća, koja dodatno povećava kontemplativni moment trčanja, čini Marjan idealnim mjestom za sportski umor, ali duhovni odmor od stresa, grada, vreve i svakodnevice pa se čovjek zapita kako takvo mjesto nije krcatije trkačima.

Dobre vremenske prilike u državi, bablje ljeto ili kako god zvali početak listopada u kojem se još može i do plaže, jamči vremenske uvjete idealne za početak trčanja. Osim energije, kondicije i trošenja kalorija, trčanje je prilično opuštajući sport pa će vam tih nekoliko desetaka minuta ili prijeđenih kilometara, kad ga uvedete u dnevnu bazu, biti misaono najproduktivniji i najodmorniji dio dana.Tu mirnoću koju vezujem za trčanje i sportske aktivnosti u prirodi te svjesnu odluku da sam kad trčim potpuno i za sve nedostupan, odnedavno je (na moju žalost) uzurpirao iPhone odnosno njegova zarazna aplikacija Endomondo.

Onaj latentni OCD-ovac u meni te statistikama i brojkama sklon alter ego navukao se na pametni brojač koji ti točno kaže koliko si kilometara trčao, koliko dugo, gdje si se točno kretao i koliko brzo išao. Pa se sad valjda natječem sam sa sobom, natjerujem brži 'lap time' i zbrajam kalorije koje ne mogu biti ni blizu onim brojkama koje se nakupe u dnevnom unosu. Brojčice ne znače puno, ali zabavljaju i (nadam se) tjeraju da ideš brže, više i jače.Stoga, dok nas priroda još mazi ugodnom jeseni i manjkom kiša, pronađite si svoju lokaciju za trčanje i prije Božića si darujte kondiciju, par dana tjedno po sat vremena negdje na otvorenom za dobrobit zdravlja, a možda zaradite i manji trbuščić ili čvršći gluteus maximus.