Popfenomenologija

Jackin': novi trend s Otoka

Objavljeno: 02.11.2012 09:03 / Tonći Kožul

Foto: Ostale fotografije Shutterstock / Shutterstock

Nakon funkyja, evo nam još jedne engleske elektroničke novotarije koja dijeli ime s već postojećim podžanrom housea

Speed garage – legendarni elektronički žanr devedesetih, karakterističan po kotrljajućim bas-linijama i gustoj perkusivnoj bujici - ponovno je u modi: nakon što ga je Moscin 'Bax' prošle godine vratio u vokabular bass-hipstera, u 2012. s njime flertuju raznorazni nekomercijalni hauseri, od Shadow Childa (odlična 'So High') pa sve do tech štemera kao što je Jay Lumen (bezvezna 'Get Ready').

Na sjeveru Engleske, međutim, speed garage iz mode nikad nije ni ispao.

Za razliku od trendseterskog Londona, gdje se stalno traži 'iduća velika stvar' (dok ona prošla istovremeno pada u kužersku nemilost), na sjeveru se ne mari puno za to što je u trendu i što je 'ispravno' slušati, a što ne: speed garage je tamo ostao popularan godinama nakon što ga je ekipa iz Londona prestala raditi i nakon što su sjevernjaci izlizali sve stare stvari – odlučili su sami praviti nove.

I tako je bio nastao bassline, sjevernoengleska verzija speed garagea. U skladu s imenom, bas-linije su gurnute skroz u prvi plan, štoviše svi ostali elementi su često bili puki pro forma ukras, iako su u lonac ubačeni i brojni sastojci od kojih se snobovima u metropoli dizala kosa na glavi (euforija piano-housea, organ-basevi a la 'Show Me Love', semplovi aktualnih pop-hitova...).

Bassline je do Londona dogurao tek razvojem sirovije podstruje koja je sve te 'škakljive' sastojke škartala (te ubrzo mutirala u nešto treće), a u svom rodnom kraju je patio zbog loše reputacije: klubove u kojima se vrtio bassline je pratio loš glas sličan onome što prati ovdašnje narodnjačke klubove, kulminirajući s velikom racijom sheffieldskog kluba Niche u kojoj je sudjelovalo preko tristo policajaca, opremljenih oklopnim vozilima i helikopterima!


Problem je riješen, jednostavno, rebrandingom: bassline se malo usporio, opskrbio zvučnim arsenal electro-housea, i preimenovao u – jackin'. (Nema praktički nikakve veze s klasičnim jackin' houseom, mada – da situacija bude ekstra zbunjujuća – među ključne igrače scene spada dvojac Cause & Affect, koji također producira i jackin' house stvari!)

Jackin' je trenutačno u najuzbudljivijoj fazi svake elektroničke scene, onoj postembrionalne ekspanzije. Identitet je izgrađen, lokalna ekipa zagrijana i sad deseci producenata mapiraju nove zvučne rute: jedva da je i južnije od Sheffielda počeo dopirati glas o jackinu, a ornamenti electro-housea su već mahom ispali iz uporabe, u korist mračnijih bas-linija:

Uz stvari kao što je 'Snapbacks & Tattoos', samo je pitanje vremena kad će jackin' početi ozbilnjije privlačiti pažnju svjetskog bratstva bass-hipstera... U neku ruku, već i jest: londonski UK garage/bass-veterani Marcus Nasty i DJ Q ga naveliko promoviraju, a najvećoj ženskoj zvijezdi scene, Hannah Wants, uskoro izlazi EP na novoj etiketi Shadow Childa.

A kad se jackin' nađe pod svjetlima svjetskih reflektora, nadam se da će se što dulje opirati tiraniji kužerskog shvaćanja 'dobrog ukusa' i 'sofistikacije', koje ovakve vrste muzike redovito odvodi u ćorsokak suhoparnog mračnjaštva: jackin' mi je toliko napet, između ostalog, upravo zbog svog anythinggoesnjaštva!

Deep house je, recimo, ove godine obilježila pomama za semplovima R&B vokala – ali pola toga je ili Aaliyah ili Brandy, baš se osjeti oprezan kolektivni napor u cementiranju kanona R&B-ja oko kojeg se svi možemo složiti, nema tu nikakvih iznenađenja, neočekivanih krivina...

Dok za jackin' fakat ništa nije ispod pasa, nema što se ne može očešati o najpaklenije bas-linije, od davno zaboravljenih one hit-wondera iz devedesetih poput Tine Arene ('Im in Chains' Bdota i Lorenza), pa do... Scene iz 'Anchormana' u kojoj Ron Burgundy svira flautu ('East Harlem Shakedown' Petea Grahama i Lorenza)!

Ponekad ništa nije ukusnije od neukusa, ali i seljačija i huliganština brzo dosade ako nema nikakvih finesa; ponekad se dubinu mraka može istinski osjetiti jedino u kontrastu sa svjetlom, ali je i vedrina bez mraka poput šlaga bez torte.

Što se mene tiče, još od zlatnog doba 2stepa nijedan se drugi engleski elektronički žanr nije tako spretno i zavodljivo kretao između tih ekstrema, i dao Bog da UK jackeri tako izduraju još barem godinu-dvije prije nego što rezolutno nagnu na ovu ili onu stranu (kao što to uvijek neminovno biva).

Enivej, plesna elektronika ko plesna elektronika, najbolje se doživi u miksu – pa bih vam u to ime preporučio sljedeće:

Cause & Affect – October 2012

Potpis Lorenza iz C&A se nalazi na jedno pola udarnih jackin' stvari: ne znam točno koja je njegova uloga unutar scene, funkcionira li samo kao dežurni studijski inženjer koji stvari ispegla da u klubu zvuče kako treba, ili ga se zove i da, ne znam, od obećavajuće bas-liniju napravi jebenu traku – ali tip je u svakom slučaju majstor nad majstorima, a po ovom jako zabavnom i živopisnom miksu su razasute njegove najjače koprodukcije iz zadnjih nekoliko mjeseci.

Marcus Nasty & MC Shantie – Jacking Bass

Engleska bass-mjuza uvijek najbolje zvuči uz dobrog MC-ja, a Shantie je ovdje toliko u elementu da je teško ne biti ponesen njegovim entuzijazmom!

Hannah Wants – Mixtape 1012

A ako biste možda radije slušali jackin' u kombinaciji s još nečim drugim, naprimjer inim UK-bass čudima i deep houseom - onda čekirajte ovaj miks.

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu