STAV

Tko piše te viceve?

Objavljeno: 16.11.2010 15:00 / Saša Čobanov

Foto: sxc.hu ba1969 / ba1969

Još od 4. st. pr. Kr., iz kojeg datira prva sakupljena zbirka viceva, oni odražavaju duh vremena, kulture i političke situacije. Uglavnom su nam smiješni, ali mogu biti i vrlo opasni. Pozabavili smo se pitanjem koje valjda nikad neće dobiti svoj konačan odgovor – tko zapravo izmišlja šale i viceve?

Da, ovdje će biti riječi o božanstvenoj komediji, ali ne onoj Danteovoj koju je dotur Luiđi svake večeri u postelji čitao sebi i svojoj Bepini dok ga je ona zaneseno gledala i molećivo vabila da je odvede pred oltar. Ova božanstvena komedija će se baviti isključivo šalom i vicem u njihovom izvornom, arhaičnom obliku i značenju.

Ono što me ponukalo da se prihvatim ovog eseja o korijenima komedije je pitanje koje valjda nikad neće dobiti svoj konačan odgovor – tko zapravo izmišlja šale i viceve?

Čini se da je malo što zagonetnije od šala. Čim se nešto dogodi, bilo to nešto tragično ili pozitivno, nastane šala na tu temu koja se u času proširi (Mama, mama, tata se guši. Šuti sine, vidiš da mama gleda Šeherezadu!). Kako je to moguće? Događaj ili tema koja prethodi vicu nije još ni dobila svoje konačne obrise i posljedice, a razne iskarikirane varijacije poput krakena puste svoje pipke i preplave svijet u maniri kakvog mutiranog virusa iz nekog postapokaliptičnog filma. Možemo, dakle, zaključiti da negdje postoji jedan ili nekolicina 'rasturača' viceva kojima je zadaća modificiranje osnovne premise konkretne šale, ovisno podneblju i vrijednosnim normama određenog područja te konačno plasiranje tih šala po planetu. Ne govorimo, naravno, o banalnim šalama koje čitatelji nekih tiskovina šalju u zamjenu za neku sitnu novčanu naknadu ni o vicevima za jednokratnu upotrebu koje svaki osrednji humorist može sročiti.

Također, u ovom nas se slučaju ne tiče komedija kao forma uobličena kroz filmski, književni ili stripovski žanr. Ovdje u prvom redu mislimo na viceve koje ljudi prepričavaju u histeričnom oduševljenju, koje su čuli iz sedme, osme, osamnaeste ruke, a čija je posljedica salva smijeha kod slušatelja. Ovdje govorimo o vicevima koji su ostali čvrsto utkani u memoriju društva u kojem su ispričani, o vicevima koji su nadživjeli njihove autore i o vicevima koji su postali svojevrsna kulturna baština neke regije. Jasno, gotovo je nemoguće doći do podatka koji su najpopularniji vicevi u, recimo, Zimbabveu, Vijetnamu ili Turskoj, no to nije ni važno za ovu priču – bitno je da se i tamo stoljećima pričaju vicevi, a za potrebe ovog teksta dobro će doći i domicilni nam primjeri. Jer, kako smo već zaključili, princip je isti, a sve su ostalo nijanse!

Oruđe koje mijenja tijek povijesti
Generacije i generacije žitelja Lijepe nam Naše odrastale su na vicevima o Jateli i Titeli, Zeki i radnim akcijama u šumi, majmunu i banani, Muji i Hasi... Da ne nabrajam dalje, ali mislim da nitko ne zna ni tko je autor tih remek-djela ni gdje ona nastaju. Svi ih znaju, svi, kad ih čuju, osjete neki ugodan dašak nostalgije i u času rašire osmijeh od uha do uha. No ako postavite pitanje tko je vlasnik autorskih prava na njih, odgovor nećete dobiti.

Ovom svojevrsnom kvakom 22 pozabavio se i veliki mag stripa i nadnaravnog, otac i majka Martina Mysteryja, Alfredo Castelli u epizodi 'Smrt u varijeteu' (izdanje novosadskog Dnevnika iz 1989.). Kako Castelli gotovo svaku začkoljastu i zagonetnu situaciju iskoristi da bi svojim čitateljima ponudio neku novu storiju o veličanstvenom usponu i još tragičnijem padu mitoloških civilizacija Atlantide i Mua, ne čudi da je to napravio i ovaj put. Castellijevo tumačenje ovog misterija leži u korištenju šala kao oruđa koje će izmijeniti tijek povijesti. Kiborg, napravljen u fantastičnim laboratorijima Atlantide, stoljećima je bio zadužen za smišljanje viceva koji će se potom telepatski prenositi dalje, a u sebi će sadržavati određene naredbe. Ipak, koliko god Castellijeva teorija bila intrigantna i uzbudljiva, poželjno bi bilo da je prepustimo Ljudima u crnom, Bazi Drugdje ili nekim drugim akterima svijeta Martyja Mysteryja, a mi da bacimo oko na razvoj vica i humora kroz povijest i pokušamo ih staviti u neke, barem kratke, sociološke i fenomenološke okvire.

Vicevi iz davnina
Navodno su viceve, u formi u kojoj ih mi danas poznajemo, prvi 'raspačavali' Sumerani još 1900. g. pr., a prva sakupljena zbirka od 260 viceva pod imenom 'Philogelos' (Ljubitelj smijeha) datira iz 4 st. pr. Krista i djelo je relativno anonimnih grčkih autora Hijerakla i Filagra. U zlatno doba stare Grčke vicevi iz kolekcije Hijerakla i Filagra prepričavali su se tijekom tradicionalnih kazališnih predstava, a slično vrijedi i za kazalište starog Rima koje je vjerno preslikalo grčku formu tragedije i komedije. Uz povijesnu i antropološku vrijednost, Philogelus ima praktičnu važnost i danas. Uz činjenicu da su se njegovom analizom bavili i klasici filozofije i književnosti poput Kanta ('Kritika čistog uma'), Freuda ('Jokes and Their Relation to the Unconsciouns'), Kundere ('Knjiga smijeha i zaborava') ili Swifta ('Guliverova putovanja'), njegov sadržaj su u svoje prepoznatljive skečeve oblikovali i vjerojatno najvažniji i najoriginalniji komičari 20. stoljeća, legendarni 'Leteći cirkus Montyja Pythona'.

O samom humoru kao našoj najljudskijoj osobini, o svemu što nam humor može reći o nama samima, o misterijima poput 'kako to da se izrugujemo i samoj smrti i smijemo joj se' ili 'ako je humor tako jedinstveno ljudski, zašto se toliko smijemo životinjama', mogli bismo lamentirati u beskonačnost, a da ne dobijemo jasan i konačan odgovor. Kada kažemo da je humor kao ljudska osobina opća stvar, kao da smo rekli malo ili gotovo ništa. Sve se kulture smiju, kao što sve kulture imaju svoj jezik, svoje običaje, svoju tradiciju. I što onda? To što se sve kulture smiju možda jest opća istina, no slična je priznanju da svi ljudi na planetu jedu, spavaju i dišu.

Humor kao tajni kod
Bez obzira na gotovo identične premise oko sadržaja vica (vicevi na tematiku seksa, crni humor, vicevi o životinjama, politički vicevi, etnički vicevi, a danas sve aktualniji vicevi o plavušama i oni o Chucku Norrisu), vic, a samim time i humor, ipak pripadaju lokalnom folkloru. Čim netko pokuša prevesti njima iznimno smiješan vic na strani jezik, gotovo uvijek će naići na uljudno nerazumijevanje. Ne samo zbog problema s doslovnim prevođenjem, već i zbog toga što je smisao za humor okovan određenim podnebljem i kontekstom. Kako kaže filozof i književnik Simon Critchley u svojoj fascinantnoj knjižici 'O humoru', humor je neprevodiv i neka je vrsta oblika kulturnog znanja pripadnika određene skupine, pa bi se uistinu moglo reći da djeluje kao jezični obrambeni mehanizam. U tom je smislu zajednički smisao za humor poput zajedničkog tajnog koda. I doista, kad susretnete nekog sunarodnjaka u stranoj okolini, zar nije baš humor ono vezivno tkivo, onaj pokrivač koji nas grije kad je sve ostalo hladno i nepoznato?

Ta spona etosa (mjesta) i etnosa (naroda) rađa predrasude koje su često najzahvalnija tema za zbijanje šala. Taj etnički humor najčešće polazi od pretpostavke da se treba ismijavati ljudima koji nisu poput nas jer oni su ili glupi ili pokvareni. Gledano kroz povijest, Francuzi su se rugali Belgijancima, ovi pak Nizozemcima, a Nizozemci i jednima i drugima. Irci su za Engleze glupi, a Škoti pohlepni i škrti. Ako samo malo zagrebemo po našoj domaćoj (ex-YU) baštini humora, vidjet ćemo da i tu vrijede isti kriteriji – Dalmatinci su lijeni, kao i Crnogorci, Bosanci su glupi, Bračani škrti, Romi kradu, Srbi su zli, a Slovenija je mala. U takvim uvredljivim, ksenofobičnim i rasističkim vicevima uživaju svi, bilo da su zadrti desničari, bilo da su okorjeli liberali i ljevičari. Paradoksalno, baš humor nam može otkriti da smo zapravo osobe koje ni u snu ne želimo biti.

Upravo su na temelju takvih stoljećima ukorijenjenih predrasuda Joseph Goebels i njegova propagandna mašinerija Trećeg Rajha njemačkoj javnosti predočili svoju verziju 'istine' o Židovima koji svojom pohlepom i gramzivošću uništavaju njemački narod. Na neki način iskoristili su humor kao podlogu za svoje konačno rješenje. Jasno je, dakle, da čak i sa šalama i humorom treba biti pažljiv.

No, primarni zadatak humora je ipak veselje, smijeh, a smijeh je lijek. Treba se veseliti, smijati, možda i rugati (i to ponajprije samima sebi) jer u veselju je sreća. A tko mi pokaže misterioznu osobu s početka teksta koja smišlja sve te  viceve - ima od mene pivo!



 

Just tweet it

Play of the day

Uvjeti korištenja | Kontakt | Oglašavanje | Promocija | Impressum | Pomoć
© T-Hrvatski Telekom 2013. Sva prava pridržana.
Odaberi temu